HERCEGNOVSKA UTVRDA CITADELA PROPADA U NEPOVRAT
Klepsidra od kamena i mora
Kameno lice, do pola uronjeno u tamnu plavet Jadrana, čvrsto stegnuto njegovim stjenovitim prstima, obraslim algama i morskom travom. Prizor silom otetog, nevoljnog poljupca, osuđenog na vječnost. Dvadeset sedam godina dugo ropstvo, nekad neodbranjive, hercegnovske utvrde Citadela.
Usud koji mjeri dva paralelna vremena, ono ispod površine vode, što je mrvi i slama uljuljkujući u prostor između dva vala, i ono na kopnu, što nemilosrdno prži i razotkriva, poput mediteranskog sunca u podne.
Nekad sastavni dio bedema Donjeg Grada, iz doba turske vladavine, koja je, spojena sa tvrđavom Forte Mare, činila jedinstvenu arhitektonsku cjelinu, ova je tvrđava nazvana još i Mezaluna / polumjesec, bila dugogodišnji san mletačkih osvajača. Grad je dugo odolijevao i pao, 30. septembra 1687. godine, zahvaljujući sporazumu između zapovjednika Hrišćanske koalicije, Jeronima Kornera i Albanaca koju su mu predali Donji Grad, a zauzvrat bili preveženi savezničkim brodovima u Albaniju.
Mlečani su vladali Herceg Novim punih 110 godina, sve do 1797. godine, vremenu koje bilježi strahovit procvat gotovo svih vrsta zanata, a naročito zlatarskog, te je grad, u pomenutom periodu imao čak 25 zlatara.
U to vrijeme, obnovljene su i učvršćene sve gradske utvrde i bedemi, uključujući i Citadelu, čiji su tadašnji gabariti uvećani, a koja, ne samo što je prethodno bila znatno oštećena tokom borbi Mlečana i Turaka, već i 20 godina ranije 1667. godine znatno postradala u razornom zemljotresu, koji je gotovo uništio susjedni
Mlečani su, Hercegu među gradovima ostavili mnogo, Lazaret - vojna bolnica u Meljinama, Peraška vrata u Starom gradu, podignuta u čast njihovog junaštva pri osvajanju grada, Crnu Bogorodicu, jedinstveno djelo italo/kritske škole nastalo u Etiopiji, tadašnjoj Abisiniji, a koje se čuva u Zavičajnom muzeju, crkvu sv. Jeronima, izgrađenu 1688. godine, koju je Arhiepiskop barski i primas sve Srbije, peraštanin Andrija Zmajević, posvetio Jeronimu Korneru, zatim crkvu i samostan sv. Antuna Padovanskog čudotvorca, u kojoj je osnovana prva škola italijanskog jezika i u kojem, još od 1790.godine, borave milosrdne sestre, i još mnogo toga.
Ipak, čini se da zla kob Citadele, traje duže od vječnosti. U trošne zidine i tamne otvore utvrde, okrenute jugu, uvlačilo se more, tražeći njeno, već utihlo bilo. Izgradnja željezničke pruge od Uskoplja do Zelenike, krajem 19 vijeka, zauvijek je presjekla njenu kamenu ruku, kojom je čuvala grad, nepovratno oštetivši njenu strukturu. Najzad, zemljotres 1979. godine, polovi njeno lice od mjeseca, drobi ga i nemilosrdno baca, poput rukavice kavalira, u modro jutro Adriatika. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80-ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je Mezaluna 2002 , što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.
