TVRĐAVA FORTE MARE OZBILjNO NAČETA ZUBOM VREMENA I LjUDSKIM NEMAROM

Pukotine sve šire

Forte mare (tvrđava na moru) jedna je od dvije hercegnovske utvrde, koja se nalazi u funkciji kulturne i turističke ponude grada, a njome gazduje JU Herceg Fest. Na prvi pogled, ona djeluje monumentalno i stabilno, no veoma vidljive pukotine sa njene jugozapadne strane imaju svoju višegodišnju dinamiku, o kojima je obavješten i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora. Na platou sa njene istočne strane, pukotina širine od dva do 4 cm širi se duž cijele dijagonale, i već je ozbiljno narušila veliku kamenu žardinjeru u kojoj raste monumentalna palma. Pukotina se spušta duž zidina istočne strane utvrde, ka jugu i Šetalištu. Osim toga, sa južne strane, u samoj tvrđavi i odmah poviše Šetališta, nalazi se stijena, koja postepeno gubi oslonac i prijeti da se obruši na isto. Sekretarijat za društvene djelatnosti se pretprošle godine, po ovom pitanju, obratio Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, od kojeg je i dobio saglasnost za uklanjanje ove stijene, no kako se radilo o komplikovanom i rizičnom poslu, koji je iziskivao stručni angažman, on još uvijek nije obavljen. U međuvremenu, Opština je angažovala speleologa Dejana Veriga, koji je ocijenio da je ova stijena za sada ipak stabilna. Kada se ovoj prelijepoj tvrđavi priđe kamenim mostom iz Starog grada, posjetica, nažalost, zatekne razbacano smeće, flaše i neugodan miris alkohola, zaostao od žurki koje se održavaju unutar dijela tvrđave u kojem se nalazi disko klub. Nesnosan miris urina i fekalija osjeti se i na prethodno pomenutom platou, a ponajviše na zasvođenom stepeništu u podnožju tvrđave, koje vodi ka moru. Pri ulasku u zamračeni hodnik utvrde, takođe, može se osjetiti neugodan miris urina i alkohola. Jedino osvježenje predstavlja zaista ljubazan mladi čovjek, kojeg je JUK Herceg Fest angažovao da radi na naplati ulaznica za obilazak utvrde. Ulaznica košta svega 1 euro za odrasle, dok je za djecu razgledanje besplatno. Umjesto ulazne karte, posjetilac dobije razglednicu sa motivom ove čuvene tvrđave, i na žalost ništa više. Turisti su prepušteni sami sebi. Oni mogu, vidjeti kino platno i platične stolice, kao znak da se tu odražavaju projekcije filmova na otvorenom, odgledati fantastičnu panoramu zaliva i grada, ali usljed nedostaka vodiča, ne mogu saznati kada je ova tvrđava izgrađena, i zbog čega je ona značajna ne samo u kulturno istorijskom već i u arhitektonskom smislu. Gradski oci, zajedno sa Turističkom otganizacijom grada, mogli su se bar organizovati u pravcu ostavljanja makar dvojezičkih brošura na punktu tvrđave, koje govore i ovoj ljepotici na "pjeni od mora". O arhitektonskom značaju utvrde Forte Mare pisao je još čuveni beogradski arhitekta Aleksandar Deroko, koji je u svojoj knjizi " Gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji", pribilježio: "Arhitektonski sklop tvrđave Forte mare je jedinstven primjer jednog građevinskog kontinuiteta, od bosanske vladavine iz 14. i 15. vijeka, do austrougarskih intervencija tokom 19. i početkom 20. vijeka". Nakon razornog zemljotresa 1979. godine, kada je i ova tvrđava bila znatno postradala, zahvaljujući nestručno izvedenoj restauraciji, potpuno se igubila ona prva, bosanska faza tvrđave, čije je temelje udario još Herceg Stjepan Vukčić Kosača. Od nje je danas ostao samo zid na jugoistočnom uglu tvrđave i visoko stepenište sa presvođenim vratima. Magistar arheologije dr Ilija Pušić je u svom tekstu " Restauracija hercegnovskih arhitektonskih spomenika" fino je zapazio da se na njoj sve do 1979. godine odnosno kasnije restauracije, mogao pratiti praktično rukopis svih njenih vjekova od Kosače, preko Turaka, Mlečana i Austrougara. On je istakao da je nestručnom sanacijom " objekat za stalno izgubio svoju kulturno-istorijsku i spomeničnu vrijednost. Ovaj kameni monument, izgleda čisto, jednobojno, sivo, monotono, sa neizbježnim utiskom da je ova tvrđava rađena u jednom dahu", zapisao je Pušić. Na samoj tvrđavi Forte mare nikada u potpunosti nije realizovano ono što su gotovo sve lokalne samouprave unazad obećavale. Osim ljetnjeg kina i disko kluba, koji postoje, u tvrđavi su davno trebale biti otvorene prodajna galerija, prostor za etnografske vrijednosti, suvenirnica te izložbeni prostori. Naravno da od toga ništa nije ostvareno. Doboš Hercegnovske fortifikacije su evidentirane kao zaštićeni spomenici kulture, te intervencije na njima nisu moguće bez odobrenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji nema finansijskih sredstava za saniranje tvrđava. Kada pomenuti zavod opredijeli mišljenje, ni Opština nema sredstava da ga sprovede. S druge strane, Vojska, ali i država, čije su vlasništvo, ne čine ništa da ih zaštite, ili makar pomognu u njihovoj sanaciji i valorizaciji. Izgleda da ih je, kada je riječ o Vojsci i državi, lakše prodati, pa je tako krčmenje kulturno-istorijske vrijednosti, u šta svakako spadaju i tvrđave na području opštine Herceg Novi, počelo je prije tri godine. Naime, u oktobru 2005. godine, austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici su od strane Vojske SCG prodate rusko- crnogorsko-srpskom konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je tada kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji je planirao da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, koje su ionako usljed nemara i nebrige bile ozbiljno "načete", zbog neažurnosti pomenutih investitora, koji ih već tri godine drže " pod opsadom", i nadalje propadaju. Na spisku vojne imovine, koja se već našla, ili će tenderima tokom ove godine biti obuhvaćena je i ostrvo Mamula. Savjet za privatizaciju je 6. novembra 2007. godine zadužio tendersku komisiju da pripremi potrebnu dokumentaciju za prodaju ostrva Lastavica, i to zajedno sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu. Ova utvrda, biće peta, od ukupno devet kulturno istorijskih-spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti. Strahuje se da je samo pitanje vremena kada će istim putem krenuti Forte mare, Španjola i Kanli kula.

ŠPANJOLA ZAPUŠTENI KAZAMAT

Tvrđava Španjola, na brdu Bajer, predstavlja u arhitektonskom smislu najljepšu, ali na žalost i najzapušteniju utvrdu u samom gradu. Na najfrekventnijoj raskrsnici na Jokmegdanu, od koje kreće asfaltirana saobraćajnica koja vodi ka Španjoli, ne postoji oznaka, koja turistu može uputiti na njeno postojanje. Takav znak ne postoji ni na kraku gotovo makadamskog puta, koji se od asfaltirane saobraćajnice odvaja, i direktno uzbrdicom vodi ka tvrđavi. Na zelenom platou, koji se nalazi sa lijeve strane tvrđave, posjetioca dočekuje neprijatan prizor rasutog smeća i potpuno devastiranog mobilijara dječjeg igrališta, kojeg više od godinu dana niko ne uklanja ili popravlja.

Još stravičniji prizor predstavlja uklonjeni kameni zapis na arapskom jeziku, koji je još 1548. godine postavljen, iznad ulaza tvrđave, a koji je glasio " Ovu tvrđavu, po sultanovoj naredbi, podigao Sulejman, sin velikoga emira Selimana Hana, moćnog i čestitog viteza, čiji je brat Sinan-beg, veliki vezir sultanov - neka bi poživio duga ljeta i napredovao u sreći i imanju pod zakriljem i uz pomoć milostivog Boga. A pjesnici, koje put ovuda nanese, neka bi, gledajući na me, zanosno kliknuli: Da krasna ti si, divna zgrado".
Domaći posjetilac može, po količini pokošene trave i žbunja, oko i unutar tvrđave, zaključiti da su javni radovi na čišćenju obavljeni, ali zeleni otpad je ostao tamo gde je i bio, preciznije posvuda. Putnik namjernik, prinuđen je da po debelom sloju otkosa ispod kojeg se kreću gušteri i vjerovatno po koja otrovnica, hoda do prvog objekta, koji mu dođe sa desne strane, a u koji mora ući, da bi potom obišao kompletan kompleks. U objektu, pogled se prostire na polomljeni kameni bunar, gotovo do vrha pun smeća, a neugodan miris urina i fekalija, tjeraju da se što prije izađe iz ove prostorije.
Vrelina ljeta i pokošenog sijena, vode nadalje do obrušenog vojnog hangara, na čijem se kraju nalaze dva kamena objekta. Na fasadi jednog, crvenom farbom i velikim slovima piše " Nož, žica, Srebrnica".
Sa lijeve strane, i pri dnu dvostrukog stepeništa, koje vodi do dvije južne kule, nalazi se objekat, na kojem je takođe crvenom farbom ispisana rečenica " Zona za klanje".
Zbog svega rečenog, dobro je što još uvijek ne postoji oznaka koje turiste dovodi do Španjole. Piscu grafita, očigledno nije jasno, da na ovakav način upravo najviše šteti svom narodu, a iznad svega kulturno istorijskom blagu, na kojem bi pozavidjele i mnogo razvijenije zemlje od naše.
Nadalje, u kakvom se stanju nalazi utvrda, ponajviše govori i to, da ne postoji unutrašnjost nijednog objekta iz kojeg se ne osjeti smrad urina, fekalija, buđi, alkohola, a odbačena plastična ambalaža vidljiva je posvuda, pa čak i na sve četiri kule i njenim padinama, sa kojih se inače pruža fantastičan pogled na more, južni dio grada i njegovo zaleđe, na žalost sve više napadnuto gradnjom. Prve kuće, nikle se na svega 50 metara pa i manje od južnog dijela tvrđave, mada se novogradnja približila i njenom ostatku sa sjeverne strane.
Pedesetih godina prošlog vijeka, pokrenuta je priča o njenoj obnovi i revitalizaciji, da bi potom sve utihnulo. Osamdesete su donijele projekat njene obnove i privođenja kulturnoj i javnoj namjeni, koji se takođe nije realizovao. Zavod za zapošljavanje Crne Gore, hercegnovska Opština i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora, su 2004. godine, pokrenuli akciju njenog uređenja, koje se svelo na čišćenje otpada, košenje trave i popravku starih gvozdenih vrata. I ponovo muk do ljeta 2006. 2007. i 2008. godine, kada je ZZZCG organizovao košenje okoliša tvrđave, zarasle u korov i žbunje kupina. No u njenih sedam razvaljenih zgrada, i dalje se legu gušteri i zmije.
Dok svuda oko nje kuca bilo grada, tvrđava trenutno može osjećati samo svoj utihli život, koji sve više tone u travnato more zaborava.

Od utvrde do logora

Tvrdnja da su ovo srednjevjekovno zdanje formirali Španci 1538. godine, malo je vjerovatna, s obzirom na arhitekturu i zakonitosti stvaranja gradskih naselja, koji upućuju na turski period vladavine, a naročito s obzirom na činjenicu da su Španci držali u rukama Herceg Novi svega deset mjeseci. Period za koji je bilo nemoguće napraviti ovu impozantnu utvrdu, sa četiri kule, visine od 7,50 do 9,70 metara, koje dominiraju gradom. Većina istoričara, ipak je saglasna u tome da su Turci otpočeli gradnju tvrđave, koju su dijelom završili Španci, kada su njihove snage, udružene sa Papskom državom i Venecijom, a predvođene admiralom Andrejom Dorijem, osvojile grad i vladali njime. Nakon povratka u turske ruke, 1539. godine, dio tvrđave biva srušen, a izgled kakav ima danas, formiran je 1548. godine.
Dubokim i tamnim hodnicima Španjole, teškim od vlage i gustog vremena koje njima teče čak do Starog grada, odzvanjali su glasovi Turaka, Španaca, Mlečana, Francuza, Austrougara, ali i domaćih rodoljuba, budući da je u njoj, tokom Drugog svjetskog rata bio stacioniran logor.

SAHAT KULA

AGENCIJA ZA IZGRADNJU I RAZVOJ HERCEG NOVOG POKRENULA INICIJATIVU ZA REVITALIZACIJOM SAT KULE

Simbol grada u novom ruhu

Na inicijativu Agencije za izgradnju i razvoj Herceg Novog, koja se odnosi na sanaciju i uređenje, te samim tim i turističku valorizaciju Sahat kule, nedavno je, ovaj simbol grada, obišla i ekipa Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.

Prema riječima arh Slobodana Popovića, direktora Agencije, unutrašnjost objekta nalazi se u prilično ruiniranom stanju, te je potrebno uz saglasnosti sa Zavodom, sačiniti kvalitetan projekat sanacije kule, za šta je potrebno i vrijeme i novac. Iako će do realizacije, ovako značajnog projekta za grad, najvjerovatnije prohujati još vjetrova juga, a na staru Toru - kako je Novljani nazivaju, ugnijezditi još mnogo golubijih jata, sama inicijativa, vrijedna je svake pažnje.

Ružica Ivanović, direktorka Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kazala je, da će ova Ustanova, po pitanju ovog značajnog projekta postupiti po uobičajenom načinu rada, te najprije izvršiti neophodna arhitektonska istraživanja, kako bi se otkrio prvobitni oblik Sat kule, koja je izgrađena sredinom 19 vijeka.

Također ćemo koristiti i proučiti svu raspoloživu dokumentaciju, stare planove, gravire i fotografije, radi ispitivanja geneze kule, nad gradskim vratima. Biće to prilika, da se ispita i dio gradskog zida, otkriju i dokumentuju podaci o starijem dijelu gradskih bedema, pri čemu će se pored ostalog, koristiti i crtež Fedora Karačaja iz 1837. godine, na kojem je prikazan zapadni gradski zid, prije izgradnje sadašnje kule. S obzirom da Sat kula, svojim izrazito raščlanjenim arhitektonskim rješenjem i uopšte svojim oblikom, odnosno izgledom, predstavlja ukras i jedan od znakova prepoznatljivosti u vizuri Herceg Novog, planiranim uređenjem, poboljšaće se, njeno cjelokupno stanje, posebno eneterijer ali i prostor oko nje. Na taj način, stvorili bi se uslovi da kula bude dostupna i stručnoj javnosti i posjetiocima, što će predstavljati njenu valorizaciju i prezentaciju, objasnila je Ivanović.

Projekat je značajan i zbog toga što sama Sahat kula, sa stepeništem koje ispod nje teče poput okamenjene rijeke, još od 19 vijeka predstavlja simbol grada, koji spaja dva najatraktivnija hercegnovska Trga, Belavistu u Starom gradu i Trg Nikole Đurkovića. Otvaranje Tore, za turističke posjete, značilo bi mnogo za kompletnu valorizaciju Starog grada, i pružila znatiželjnicima priliku da sa jednog od najljepših vidikovaca, bace pogled na kameno jezgro Hercega među gradovima i modrinu zaliva u kojem se ugnijezdio.

Za sada Sahat kulu od posjetilaca “štite” ruinirane stepenice i čvrsto zabravljena gvozdena vrata. U njenom pasažu, sa lijeve strane, posjetioci mogu vidjeti bareljef osnivaču grada bosanskom kralju Tvrtku prvom Kotromaniću, rad vajara Afrana Hodžića. Ispod bareljefa su dva natpisa, prvi pisan bosančicom a drugi srpskim jezikom. Tekst pisan bosančicom, uzet je iz Povelja kralja Tvrtka prvog, pisane Dubrovačkoj republici. Sa desne strane prolaza, nalazi se statua “ Crne Bogorodice”. Legenda o njenom nastanku kaže, da su se tokom borbi između Turaka i Mlečana, 1687. godine, tri Peraštanina, zaklonila iz drveta masline. Topovsko đule, pogodilo je maslinu, koja im je na takav način spasila živote, a tri Peraštanina su se zarekla da će upravo od tog nagorjelog drveta, u znak zahvalnosti, napraviti skulpturu Majke Božje. Tokom konzervatorskih i restauratorskih radova 2003. godine, kojeg je sa ekipom hercegnovske JU Muzej i galerija, radio Goran Skrobanović, slikar/konzervator, utvrđeno je, da je statua zaista i načinjena od maslinovog drveta.

Inače, Sahat kula, izgrađena je u doba turske vladavine, o čemu svjedoči zapis na arapskom jeziku, koji se nalazi lijevo od gradskih vrata. Na njemu piše “ Ovu jaku kulu, po naredbi sultana Mahmuda, podiže 1078. - 1667. godine Mustafa aga, poslužitelj u sultanovoj džamiji”.

Na mjestu Sahat kule, nekada su se nalazila vrata za ulaz u Stari grad sa njegove zapadne strane. Oko spoljnjih zidova bedema, nalazio se potkop, kojim je tekla voda. Za ulazak u grad, odnosno zatvarnje vrata grada, koristio se drveni most.

Sam Potkop zadržao se mnogo duže, nakon izgradnje Sahat kule, te je zatrpan tek u 19 vijeku.

MAMULA

OD DEVET HERCEGNOVSKIH SREDNJEVJEKOVNIH TVRĐAVA
ČETIRI PRODATE INOSTRANIM KUPCIMA

Prodaja pete tvrđave Mamula, vuče i Španjolu za sobom

Nakon što je Savjet za privatizaciju, zadužio tendersku komisiju, da pripremi potrebnu dokumenarciju za prodaju ostrva Lastavica, sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu, za očekivati je, da će i ova utvda, biti već peta, od ukupno devet kulturno istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti.
Ovim težnjama, ide na ruku i Opština Herceg Novi, koja je nedavno publikovala Katalog lokacija od posebnog značaja. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje budućim investitorima mogu biti interesantne za ulaganja. U njemu se pored tvrđave Mamula, na kojoj urbanisti predviđaju njenu rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima, nudi i tvrđava španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.
Tvđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog, 3,4 nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 m. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom, nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana svijeta, njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Za vrijeme mletačke vladavine, ostrvo Lastavica, nosilo je naziv Rondina. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije, baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula, je tokom oba Svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega ona nosi naziv i “ostrvo smrti”. O njihovom stradnju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine, “Kampo Mamula,” reditelja Velimira Stojanovića.
Njena višegodišnja devastacija, koja se odvija pred očima svih relevantnih institucija države, ali i Vojske, u čijem je vlasništvu, nikome ne služi na čast. Tvrđava dijeli sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što je turisti, brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, ona i nadalje, na žalost, služi kao deponija smeća i javni nužnik. Na njenim ruiniranim zidinima, gnijezde se jata galebova, a po strminama, koje se spuštaju ka moru, rastu agave.
Potpuno je neshvatljivo, da Država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjevjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povrat u ruke države, nakon višegodišnje eksploatacije.
Takva ideja, rođena je 1995. godine, kada je Korporacija Monte Rojal, sklopila ugovor sa Morskim dobrom, o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, konckarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija, trebala je koristiti i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koja je trebala biti realizovana u roku od četiri godine iznosila je 150 miliona njemačkih maraka. No i ovaj je projakt abortirao, baš kao i mnogi drugi.
Podsjetićemo, da su austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, od strane Vojske SCG, prodate, rusko/ crnogorsko/ srpskom Konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji planira da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici, još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, zbog neažurnosti ovih investitora, koji ih većtri godine drže “pod opsadom” , propadaju naočigled javnosti.
Sve češće se čuju glasine, da bi istim putem, unosne trgovine, od koje trajno ostajemo bez istorijskog naslijeđa, i saznanja kuda novci odlaze i u koje svrhe, mogle krenuti tvrđave španjola, Kanli Kula i Forte Mare, od kojih, sa posljednje dvije, koje su jedine privedene namjeni, gazduje JUK Hercegfest. U Sekretarijatu za društvene djelatnosti, koji godinama unazad ulaže novac u kakvo takvo, održavanje pomenutih tvrđava, baš kao ni u Herceg Festu, o tome ne znaju ništa.
Za tvrđavu Citadela, niko i ne pita. Nju je devastirala izgradnja željezničke pruge, a u potpunosti uništio razorni zemljotres 1979. godine, zbog kojeg se njena polovina obrušila u more. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80/ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je “Mezaluna 2002”, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.

K I N A N K H A T I B
A R C H I T E C T

Pitanje koje lebdi u zraku je, da li će i nadalje sve ove nekada neodbranjive utvrde, danas, za sitne novce otići bjelosvjetskim tajkunima, kojima njihova kamena duša ne znači ništa, baš kao ni nama, koji ih se tako lako odričemo.

GRAD MONUMENTALNIH TVRĐAVA

HERCEGNOVSKA UTVRDA CITADELA PROPADA U NEPOVRAT

Klepsidra od kamena i mora

Kameno lice, do pola uronjeno u tamnu plavet Jadrana, čvrsto stegnuto njegovim stjenovitim prstima, obraslim algama i morskom travom. Prizor silom otetog, nevoljnog poljupca, osuđenog na vječnost. Dvadeset sedam godina dugo ropstvo, nekad neodbranjive, hercegnovske utvrde Citadela.

Usud koji mjeri dva paralelna vremena, ono ispod površine vode, što je mrvi i slama uljuljkujući u prostor između dva vala, i ono na kopnu, što nemilosrdno prži i razotkriva, poput mediteranskog sunca u podne.

Nekad sastavni dio bedema Donjeg Grada, iz doba turske vladavine, koja je, spojena sa tvrđavom Forte Mare, činila jedinstvenu arhitektonsku cjelinu, ova je tvrđava nazvana još i Mezaluna / polumjesec, bila dugogodišnji san mletačkih osvajača. Grad je dugo odolijevao i pao, 30. septembra 1687. godine, zahvaljujući sporazumu između zapovjednika Hrišćanske koalicije, Jeronima Kornera i Albanaca koju su mu predali Donji Grad, a zauzvrat bili preveženi savezničkim brodovima u Albaniju.

Mlečani su vladali Herceg Novim punih 110 godina, sve do 1797. godine, vremenu koje bilježi strahovit procvat gotovo svih vrsta zanata, a naročito zlatarskog, te je grad, u pomenutom periodu imao čak 25 zlatara.

U to vrijeme, obnovljene su i učvršćene sve gradske utvrde i bedemi, uključujući i Citadelu, čiji su tadašnji gabariti uvećani, a koja, ne samo što je prethodno bila znatno oštećena tokom borbi Mlečana i Turaka, već i 20 godina ranije 1667. godine znatno postradala u razornom zemljotresu, koji je gotovo uništio susjedni Dubrovnik.

Mlečani su, Hercegu među gradovima ostavili mnogo, Lazaret - vojna bolnica u Meljinama, Peraška vrata u Starom gradu, podignuta u čast njihovog junaštva pri osvajanju grada, Crnu Bogorodicu, jedinstveno djelo italo/kritske škole nastalo u Etiopiji, tadašnjoj Abisiniji, a koje se čuva u Zavičajnom muzeju, crkvu sv. Jeronima, izgrađenu 1688. godine, koju je Arhiepiskop barski i primas sve Srbije, peraštanin Andrija Zmajević, posvetio Jeronimu Korneru, zatim crkvu i samostan sv. Antuna Padovanskog čudotvorca, u kojoj je osnovana prva škola italijanskog jezika i u kojem, još od 1790.godine, borave milosrdne sestre, i još mnogo toga.

Ipak, čini se da zla kob Citadele, traje duže od vječnosti. U trošne zidine i tamne otvore utvrde, okrenute jugu, uvlačilo se more, tražeći njeno, već utihlo bilo. Izgradnja željezničke pruge od Uskoplja do Zelenike, krajem 19 vijeka, zauvijek je presjekla njenu kamenu ruku, kojom je čuvala grad, nepovratno oštetivši njenu strukturu. Najzad, zemljotres 1979. godine, polovi njeno lice od mjeseca, drobi ga i nemilosrdno baca, poput rukavice kavalira, u modro jutro Adriatika. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80-ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je Mezaluna 2002 , što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.