SAHAT KULA

AGENCIJA ZA IZGRADNJU I RAZVOJ HERCEG NOVOG POKRENULA INICIJATIVU ZA REVITALIZACIJOM SAT KULE

Simbol grada u novom ruhu

Na inicijativu Agencije za izgradnju i razvoj Herceg Novog, koja se odnosi na sanaciju i uređenje, te samim tim i turističku valorizaciju Sahat kule, nedavno je, ovaj simbol grada, obišla i ekipa Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.

Prema riječima arh Slobodana Popovića, direktora Agencije, unutrašnjost objekta nalazi se u prilično ruiniranom stanju, te je potrebno uz saglasnosti sa Zavodom, sačiniti kvalitetan projekat sanacije kule, za šta je potrebno i vrijeme i novac. Iako će do realizacije, ovako značajnog projekta za grad, najvjerovatnije prohujati još vjetrova juga, a na staru Toru - kako je Novljani nazivaju, ugnijezditi još mnogo golubijih jata, sama inicijativa, vrijedna je svake pažnje.

Ružica Ivanović, direktorka Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kazala je, da će ova Ustanova, po pitanju ovog značajnog projekta postupiti po uobičajenom načinu rada, te najprije izvršiti neophodna arhitektonska istraživanja, kako bi se otkrio prvobitni oblik Sat kule, koja je izgrađena sredinom 19 vijeka.

Također ćemo koristiti i proučiti svu raspoloživu dokumentaciju, stare planove, gravire i fotografije, radi ispitivanja geneze kule, nad gradskim vratima. Biće to prilika, da se ispita i dio gradskog zida, otkriju i dokumentuju podaci o starijem dijelu gradskih bedema, pri čemu će se pored ostalog, koristiti i crtež Fedora Karačaja iz 1837. godine, na kojem je prikazan zapadni gradski zid, prije izgradnje sadašnje kule. S obzirom da Sat kula, svojim izrazito raščlanjenim arhitektonskim rješenjem i uopšte svojim oblikom, odnosno izgledom, predstavlja ukras i jedan od znakova prepoznatljivosti u vizuri Herceg Novog, planiranim uređenjem, poboljšaće se, njeno cjelokupno stanje, posebno eneterijer ali i prostor oko nje. Na taj način, stvorili bi se uslovi da kula bude dostupna i stručnoj javnosti i posjetiocima, što će predstavljati njenu valorizaciju i prezentaciju, objasnila je Ivanović.

Projekat je značajan i zbog toga što sama Sahat kula, sa stepeništem koje ispod nje teče poput okamenjene rijeke, još od 19 vijeka predstavlja simbol grada, koji spaja dva najatraktivnija hercegnovska Trga, Belavistu u Starom gradu i Trg Nikole Đurkovića. Otvaranje Tore, za turističke posjete, značilo bi mnogo za kompletnu valorizaciju Starog grada, i pružila znatiželjnicima priliku da sa jednog od najljepših vidikovaca, bace pogled na kameno jezgro Hercega među gradovima i modrinu zaliva u kojem se ugnijezdio.

Za sada Sahat kulu od posjetilaca “štite” ruinirane stepenice i čvrsto zabravljena gvozdena vrata. U njenom pasažu, sa lijeve strane, posjetioci mogu vidjeti bareljef osnivaču grada bosanskom kralju Tvrtku prvom Kotromaniću, rad vajara Afrana Hodžića. Ispod bareljefa su dva natpisa, prvi pisan bosančicom a drugi srpskim jezikom. Tekst pisan bosančicom, uzet je iz Povelja kralja Tvrtka prvog, pisane Dubrovačkoj republici. Sa desne strane prolaza, nalazi se statua “ Crne Bogorodice”. Legenda o njenom nastanku kaže, da su se tokom borbi između Turaka i Mlečana, 1687. godine, tri Peraštanina, zaklonila iz drveta masline. Topovsko đule, pogodilo je maslinu, koja im je na takav način spasila živote, a tri Peraštanina su se zarekla da će upravo od tog nagorjelog drveta, u znak zahvalnosti, napraviti skulpturu Majke Božje. Tokom konzervatorskih i restauratorskih radova 2003. godine, kojeg je sa ekipom hercegnovske JU Muzej i galerija, radio Goran Skrobanović, slikar/konzervator, utvrđeno je, da je statua zaista i načinjena od maslinovog drveta.

Inače, Sahat kula, izgrađena je u doba turske vladavine, o čemu svjedoči zapis na arapskom jeziku, koji se nalazi lijevo od gradskih vrata. Na njemu piše “ Ovu jaku kulu, po naredbi sultana Mahmuda, podiže 1078. - 1667. godine Mustafa aga, poslužitelj u sultanovoj džamiji”.

Na mjestu Sahat kule, nekada su se nalazila vrata za ulaz u Stari grad sa njegove zapadne strane. Oko spoljnjih zidova bedema, nalazio se potkop, kojim je tekla voda. Za ulazak u grad, odnosno zatvarnje vrata grada, koristio se drveni most.

Sam Potkop zadržao se mnogo duže, nakon izgradnje Sahat kule, te je zatrpan tek u 19 vijeku.

MAMULA

OD DEVET HERCEGNOVSKIH SREDNJEVJEKOVNIH TVRĐAVA
ČETIRI PRODATE INOSTRANIM KUPCIMA

Prodaja pete tvrđave Mamula, vuče i Španjolu za sobom

Nakon što je Savjet za privatizaciju, zadužio tendersku komisiju, da pripremi potrebnu dokumenarciju za prodaju ostrva Lastavica, sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu, za očekivati je, da će i ova utvda, biti već peta, od ukupno devet kulturno istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti.
Ovim težnjama, ide na ruku i Opština Herceg Novi, koja je nedavno publikovala Katalog lokacija od posebnog značaja. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje budućim investitorima mogu biti interesantne za ulaganja. U njemu se pored tvrđave Mamula, na kojoj urbanisti predviđaju njenu rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima, nudi i tvrđava španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.
Tvđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog, 3,4 nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 m. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom, nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana svijeta, njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Za vrijeme mletačke vladavine, ostrvo Lastavica, nosilo je naziv Rondina. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije, baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula, je tokom oba Svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega ona nosi naziv i “ostrvo smrti”. O njihovom stradnju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine, “Kampo Mamula,” reditelja Velimira Stojanovića.
Njena višegodišnja devastacija, koja se odvija pred očima svih relevantnih institucija države, ali i Vojske, u čijem je vlasništvu, nikome ne služi na čast. Tvrđava dijeli sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što je turisti, brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, ona i nadalje, na žalost, služi kao deponija smeća i javni nužnik. Na njenim ruiniranim zidinima, gnijezde se jata galebova, a po strminama, koje se spuštaju ka moru, rastu agave.
Potpuno je neshvatljivo, da Država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjevjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povrat u ruke države, nakon višegodišnje eksploatacije.
Takva ideja, rođena je 1995. godine, kada je Korporacija Monte Rojal, sklopila ugovor sa Morskim dobrom, o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, konckarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija, trebala je koristiti i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koja je trebala biti realizovana u roku od četiri godine iznosila je 150 miliona njemačkih maraka. No i ovaj je projakt abortirao, baš kao i mnogi drugi.
Podsjetićemo, da su austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, od strane Vojske SCG, prodate, rusko/ crnogorsko/ srpskom Konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji planira da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici, još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, zbog neažurnosti ovih investitora, koji ih većtri godine drže “pod opsadom” , propadaju naočigled javnosti.
Sve češće se čuju glasine, da bi istim putem, unosne trgovine, od koje trajno ostajemo bez istorijskog naslijeđa, i saznanja kuda novci odlaze i u koje svrhe, mogle krenuti tvrđave španjola, Kanli Kula i Forte Mare, od kojih, sa posljednje dvije, koje su jedine privedene namjeni, gazduje JUK Hercegfest. U Sekretarijatu za društvene djelatnosti, koji godinama unazad ulaže novac u kakvo takvo, održavanje pomenutih tvrđava, baš kao ni u Herceg Festu, o tome ne znaju ništa.
Za tvrđavu Citadela, niko i ne pita. Nju je devastirala izgradnja željezničke pruge, a u potpunosti uništio razorni zemljotres 1979. godine, zbog kojeg se njena polovina obrušila u more. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80/ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je “Mezaluna 2002”, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.

K I N A N K H A T I B
A R C H I T E C T

Pitanje koje lebdi u zraku je, da li će i nadalje sve ove nekada neodbranjive utvrde, danas, za sitne novce otići bjelosvjetskim tajkunima, kojima njihova kamena duša ne znači ništa, baš kao ni nama, koji ih se tako lako odričemo.

Postoje mnogo stariji gradovi od Herceg Novog.
Postoje ljepša i bogatija mjesta.
Postoje gradovi koji su mnogo poželjniji
i za kojima mnogo češće žudimo,
kao za nečim nedostižnim, nečim tajanstvenim i nedokučivim...
Ali, ne postoji grad kojem je lakše pripadati od HERCEG NOVOG !

Vizantijski car i istoričar Konstantin Porfirogenet ( 905 - 909.godine ), u svojem djelu "De administrando imperio", polovinom desetog vijeka prvi put spominje Župu Dračevicu, znači više od 400 godina prije Tvrtkovog osvajanja Trebinja, Konavala i Župe Dračevice od Balšića 1377.godine.
Grad je osnovan 1382. godine, kada ga je bosanski ban, odosno kralj Tvrtko I Kotromanić utvrdio u Topaljskom zalivu, sa namjerom da on ima trgovačku, pomorsku i zanatsku ulogu, i nazvao ga Sveti Stefan.

Kao jedan od najmlađih gradova na Jadranu nazivao se i Novi, Castrum Novum, Castel Nuovo... Svoje današnje ime dobio je u vrijeme vladavine Herceg Stjepana Vukčića Kosače, kada je doživio i najveći procvat i razvoj. Turci ga osvajaju 1482. godine i, sa kratkim prekidom od 1538.-1539. godine, kada su ga, na kratko, preuzeli Španci, vladaju njime blizu 200 godina, sve do 1687. godine.

Nakon toga na njegovom tlu smjenjuju se razni narodi i civilizacije, ostavljajući duboke tragove na istoriju, kulturu i ukupan razvoj ovoga kraja. Nakon Turaka grad osvajaju Mlećani, koji njime vladaju sve do propasti Mletačke Republike 1797. godine. Od tada dolazi do čestih promjena uprave u Herceg Novom.

Austrijanci su njime vladali do 1806. godine, a, nakon toga, vlast preuzimaju Rusi do 1807. godine, potom Francuzi koji vladaju do 1814. godine. U vrlo kratkom periodu 1813.-1814. godine grad je preuzela privremena vlada Crne Gore i Boke Kotorske, ali od te 1814. godine pa sve do 1918. godine grad je pod Austrougarskom upravom.

Zatim je došlo do ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu, odnosno nešto kasnije u Jugoslaviju, u čiji je sastav 1923.god ušao i Bokokotorski srez.
Poslije Kapitulacije Jugoslavije 1941. god. u gradu su kao okupatori bili Italijani, zatim i Njemci, sve do konačnog oslobođenja 28. oktobra 1944. god. Godine 1945. stvorena je nova Federativna Narodna Republika Jugoslavija, zatim SFRJ, a nakon njenog raspada 1992.godine Herceg Novi je u SRJ, potom Zajednici država Srbija i Crna Gora i od 21.maja 2006.godine u Republici Crnoj Gori.