KULA SV. JERONIMA

KULA Sv.JERONIMA
podignuta 1687. godine u čast Jeronima Kornera, osvajača grada, danas je u jedva prepoznatljivim ostacima. Ova tvrdjava je bila sastavni dio istočnih gradskih zidina, utvrdjenja TARNOVICE (Krača, Karadža). Od ove kule gradske zidine idu prema "PERAŠKIM VRATIMA", nazvanim tako u znak zahvalnosti Peraštanima, koji su 1687. godine pritekli u pomoć savezničkoj vojsci u borbi protiv Turaka, za oslobodjenje grada. Inače, danas, na ovoj kuli je sagradjena zgrada u kojoj su prostorije Gradske muzike.

ZAVIČAJNI MUZEJ HERCEG NOVOG

Herceg-Novi je grad zadužbina. Skoro sve važno i značajno u ovome gradu nisu utemeljile ni države ni institucije, nego njegove patriote. Testamentom iz 1940. godine Mirko Komnenović je zavještao svoju kuću na “Kršu” na Toploj gradu Herceg-Novom sa željom “...da ta zadužbina bude, po mogućnosti, GRADSKI MUZEJ, u kome bi se čuvale sve stvari od starinske vrednosti ostavljene bilo od mojih naslednika bilo od koga trećeg. Od prihoda od toga muzeja neka uprava daje pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere.”

U ovih nekoliko rečenica sažeta je, čini mi se, cijela istorija, tradicija, kultura i mentalitet starog Novog i Boke. Zato Novom i Boki još uvijek niko ne može promijeniti milenijumima stvarani i potvrđivani nacionalni i civilizacijski kod, a sa druge strane, u gospodskoj Boki ne može proći nijedan ekstremizam, ma sa koje strane dolazio. Žalosno je da su od Mirkovog vremena do danas mnogi od toga odstupili, pa pod “starim Novim” i njegovom tradicijom pokušavaju prodati sve i svašta, uključujući i velikodržavne imperijalne projekte nekih stranih faktora. Stari Novi, Novi Mirka Komnenovića je bio nešto drugo – prije svega nacionalna, ali tolerantna, gospodska i otvorena sredina, u kojoj je čuvanje nacionalnog ponosa bila obaveza, ali nacionalna pripadnost nikada nije bila zanimanje.

Zadužbina Komnenovića je jedna od rijetkih zadužbina u Novome koja je ostala pod krovom i služi svojoj namjeni po želji ostavioca, doduše samo zgrada i ostatak nekada velikog imanja. 1949. godine Vlada Narodne republike Crne Gore izdaje “Uredbu o osnivanju Muzeja u Herceg-Novom”, kao institucije regionalnog karaktera, čiji je zadatak “da prikuplja, čuva, proučava i izlaže materijal vezan naročito za istoriju Boke Kotorske”. Narodni muzej Herceg-Novi otvoren je 1953. godine, a ta godišnjica je i povod za ovu proslavu. Kasnije mijenja ime u Zavičajni muzej Herceg-Novi, čime od regionalnog postaje lokalni muzej koji pokriva teritoriju opštine Herceg-Novi. Muzej je matična ustanova skoro svih institucija kulture u Herceg-Novom. Sredinom pedesetih godina iz Muzeja se izdvajaju Arhivsko i Bibliotečko odjeljenje – današnje ustanove Gradska biblioteka i čitaonica Herceg-Novi i Arhiv Herceg-Novog. Ova druga je danas jedno od odjeljenja Državnog arhiva Crne Gore sa Cetinja. Galerija “Josip-Bepo Benković”, osnovana 1966., 1967. godine postaje zasebno odjeljenje Muzeja.

U pola vijeka postojanja Muzej je imao, kao i svaki živi organizam, uspone i padove, dostizao je veliki ugled i značaj u stručnim krugovima, ali je imao i periode opadanja, uvijek u stopu prateći svoj grad i živeći sa svojim gradom. Kad je padao Novi, tonuo je i Muzej sa njim. Kad se od Novoga, “moralne prestonice Boke” pokušavala silom napraviti zaostala provincijalna i imitatorska sredina bez identiteta, u provincijalizam je tonuo i Muzej. Kad god je Novi bio jak i uspravan, siguran u svoj identitet i ponosan na njega, dizao se i Zavičajni muzej. I danas ima snaga koje bi od zadužbine Mirka Komnenovića da naprave cirkus i luna park, ali je sadašnji Novi, uprkos svemu, još uvijek jači od njih i to neće dozvoliti.

Muzej je naučna i kulturna institucija, čije poluvjekovno trajanje obavezuje – prije svih njegovog Osnivača – opštinu Herceg-Novi, ali i sve nas. Muzej je institucija, čiji osnovni i najvažniji dio djelatnosti nisu javne manifestacije, nego kulturni i naučni rad u najvažnijem, fundamentalnom dijelu onoga što se podrazumijeva pod širokim pojmom “kultura”. Muzej nije izložbeni prostor, već dokumentacioni centar i naša memorija. Danas Muzej samostalno izvodi arheološka iskopavanja, konzervatorsko-restauratorske zahvate na kulturno istorijskim spomenicima, organizuje izložbe i naučne skupove, izdaje knjige. Danas Muzej sarađuje sa svima koji sa njim žele i smiju sarađivati – od Švedske do Južne Afrike, od Amerike do Australije. Sarađuje kao institucija sa svojim identitetom, težinom i prepoznatljivošću. Radove nastale u našem muzeju koriste svjetski instituti i oni ulaze u elektronske biblioteke svjetskih univerziteta.

Značaj nameće i obaveze – i instituciji i njenom osnivaču i gradu. Svaka afirmacija Muzeja je ujedno i afirmacija Novog, a svaki pokušaj gušenja i marginalizovanja ove ustanove je marginalizovanje Novog, njegovog pamćenja i identiteta. Zato nijedna izmišljotina i medijska haranga usmjerena protiv institucije ili bilo kog pojedinca u njoj nije prošla, a ni ubuduće neće proći. Sve dobro i sve loše nije zaboravljeno i neće biti zaboravljeno, sve je to upisano “u ljetopis opširni vječnosti”. Pola vijeka obavezuje da se odoli svim pritiscima, da se radi za dobro i čast Novog i cijele Boke, u ime naučne istine. Institucija koja u svojim temeljima ima takvog velikana kakav je Mirko Komnenović ne može propasti, a ako ode nekim drugim putem od onog jedinog mogućeg i obavezujućeg, to će ujedno biti i propast grada Svetoga Stefana i njegovog šestvjekovnog trajanja i identiteta.

Veliko vrijeme traži velike ljude. Mali ljudi u velikom vremenu uništavaju sve čega se dohvate, jer ne mogu drugačije. Zato moramo biti veliki, možda i veći nego što nam pripada, da sačuvamo ono što imamo i da se ne stidimo pred potomcima. Veliki i mudri ljudi znaju da istorija ne počinje od njih i da je istorija učiteljica života. Novi ima šta i od koga da nauči.

Istorijat muzeja

Testamentom iz 1940. godine Mirko Komnenović svoju kuću zavještava narodu, sa željom da ta zadužbina bude "Gradski muzej", da se na njoj postavi spomen ploča sa ćiriličnim natpisom "MIRKO I OLGA KOMNENOVIĆ - NARODU", a da od prihoda tog muzeja zadužbinska uprava daje "pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere" i da "srpski barjak, koji se nalazi u u rečenoj mojoj stonoj kući u njoj svakako i ostane na vječita vremena i to ako i do sada na vidnom mjestu". 1949. godine se osniva Narodni muzej Herceg-Novog, a 1953. godine je svečano otvoren u kući Mirka Komnenovića. Kasnije mijenja ime u Zavičajni muzej Herceg-Novi. Od 1966. godine u sklopu Zavičajnog muzeja djeluje umjetnička galerija "Josip-Bepo Benković".

Olga Komnenović

U sastavu Zavičajnog muzeja nalazi se i botanička zbirka sa više od 100 odabranih vrsta mediteranskog i suptropskog bilja na površini od cca 1.000 m² koja je formirana u parkovskom stilu. Bogatstvo biljnog materijala, pored ostalih, čine brojne vrste palmi, agava, kaktusa i aloja, koje svojim bizarnim formama habitusa, ljepotom i raznolikošću boje cvijeta oživljavaju ambijent u svim godišnjim dobima. Tu su, zatim, razne vrste penjačica, pitosporuma, primorskih borova, mimoza, kamelija, magnolija, anđeoskih truba i mirišljavih i ljekovitih mediteranskih trava.

Kuća Mirka Komnenovića je građena krajem XVIII vijeka u kasnobaroknom stilu. Izgled zgrade je mijenjan u XIX vijeku pseudobaroknim dogradnjama i proširenjima. Na originalnim vratima u prizemlju postoje bajonetom urezana imena ruskih vojnika iz 1807. - iz vremena ratova Napoleonovih ratova.

Zgrada je djelimično sanirana 1979, 1994 i 1996, i 2001. godine.

GALERIJA JOSIP BEPO BENKOVIC

Na dan 15. decembra 1966. godine, poslije zatvaranja umjetničke škole u Herceg Novom, umjetnici i dobronamjerni građani osnivaju umjetničku galeriju pod okriljem Saveza boraca. Galerija dobija ime slikara iz Herceg Novog, Josipa - Bepa Benkovića, koji je strijeljan 1943. na Banjici. Galerija postaje stjecište likovnog života Herceg Novog, gdje se organizuju pojedinačne i grupne prezentacije umjetnika iz Jugoslavije i van nje. Odlukom Skupštine opštine Herceg Novog, Galerija od 05 aprila 1967. godine djeluje u okviru Zavičajnog muzeja, kao zasebno muzejsko odjeljenje. 1967. organizuje se Prvi hercegnovski zimski salon koji ima lokalni karakter, ali ubrzo postaje jugoslovenska smotra sa stručnim selektorima. U dosadašnja 33 salona uzelo je učešće oko 1150 umjetnika. Na salonu je do sada dodijeljeno 109 nagrada relevantnim umjetnicima iz Jugoslavije. Zimski salon je najstarija godišnja manifestacija na jugoslovenskom likovnom prostoru, koja prati aktuelna zbivanja u svijetu likovnosti. Galerija "Josip Bepo Benković" je u svom dugogodišnjem djelovanju ostvarila veliki broj samostalnih izložbi od posebne važnosti za kulturni život ove sredine. Vojo Stanjić - "Naučni skup" [ulje na platnu] Između ostalih, samostalno su izlagali: Petar Lubarda, Milo Milunović, Risto Stijović, Mića Popović, Milan Konjović, Vojo Stanić, Dado Đurić i mnogi drugi. Galerija je takođe otvorena za mlade talente koji tek formiraju svoj likovni izraz. U stalnoj postavci, koja jednim dijelom nastaje putem otkupnih nagrada Salona, zastupljeni su: Luka Tomanović, Aleksandar Prijić, Branko Filipović - Filo, Milena Šotra, Vojo Stanić, Đorđe Pravilović, Đuro Seder, Dmitar Manev, Aleksandar Cvetković, Kemal Ramujkić, Vasko Lipovac, Šemsa Gavrankapetanović - Rajnvajn, Mihailo Jovićević, Dragan Karadžić, i drugi. Pored stalne postavke, otvorena je izložba (izbor) legata Milene Šotre.

STARI GRAD

Stari grad je jedinstvena arhitektonska cjelina, u samom središtu današnjeg gradskog jezgra. Ako krenete sa glavnog gradskog trga - Trga Nikole Djurkovića, Stepeništem Kralja Tvrtka ispod Sahat kule, nakon, ne više od šezdesetak stepenika, pred Vama se otvara Trg Hercega Stefana (češće zvan Belavista), sa crkvom Sv. Mihaila Arhandjela i Spomen česmom, a ulazeći na sam trg proći ćete pored zgrade Gradskog arhiva.

Ukoliko produžite pravo pa skrenete desno, ući ćete u ulicu Marka Cara. Na njenom kraju je Trg Mića Pavlovića sa crkvom Sv. Jeronima, crkvom Sv. Leopolda i zgradom Muzičke škole - bivše gradske gimnazije.
Ako, pak, sa Trga Belvista krenete desnim stepeništem, tj. ulicom Marka Vojnovića, proći ćete, prvo, pored zgrade Radija Herceg Novi, pa zatim pored galerije "Josip Bepo Benković", i stići do Forte Mare, prelijepe tvrdjave koja kao da izvire iz mora.
Ukoliko se vratite natrag, na početak stepeništa i "skrenete" več poslije same Sat kule, lijevo stepeništem uzbrdo, stići ćete do Kanli Kule, danas poznatije kao Ljetnja pozornica - i sve to možete laganim hodom obići za manje od trideset minuta.

KANLI KULA, SVJEDOK BURNE HERCEGNOVSKE ISTORIJE

Od kasarne i konjušnice do ljetnje pozornice
"Prema morskoj strani Donjeg grada u Novom nema nikavog otkopa, a sa kopnene strane u tri pravca nalaze se otkopi sagrađeni od kamena škriljca, prostrani i duboki. Pred svakom kapijom, iznad svakog otkopa, nalazi se pokretni most od drveta i oni se podižu na točak. Kule, koje su okrenute prema tim otkopima, jako su tvrde. Na prvom mjestu nalazi se Krvava kula sa gornje strane velike kapije. To je velika kula koja je okrenuta gore prema vinogradima Voranice i gleda čak gore do citadele."
Ovaj citat uzet je iz debelih putopisnih teftera Evlije Čelebije (oko 1611 - 1682) koji je boravio u Herceg Novom i Kumboru 1664. godine, a citat se odnosi na Kanli kulu (Krvavu kulu). Poznati turski putopisac napominje da je Novatejn (Herceg Novi ili dva Nova - Gornji i Donji grad) imao 3.080 manjih i većih kuća, "sa krovovima od ćeramide i lisnike". Ovo je i prvi pisani trag o Kanli kuli ili Krvavoj kuli, današnjoj atraktivnoj ljetnoj pozornici za oko 1.500 sjedišta. To istovremeno potvrđuje da je kula sagrađena za vrijeme turske dominacije u Herceg Novom, s tim što nije tačno definisano da li je izgrađena prije ili poslije dolaska Španaca (1538 - 1539).

Mr Ilija Pušić u tekstu Restauracija hercegnovskih arhitektonskih spomenika, objavljen 1992. godine u časopisu Zaštita spomenika kulture Crne Gore (broj 25) kog je izdala Crnogorska akademija nauke i umjetnosti, tvrdi da je i ranije tu postojalo nekakva građevina - utvrđenje. Svoje tvrdnje arheolog Pušić zasniva na onom što je istraživano i iskopavano 1965. godine kada je počela realizacija projekta izgradnje Ljetne pozornice na tvrđavi Kanli kula.
“Prije početka radova izvršena su sondažna i zaštitna arheološka iskopavanja i to na onim lokacijama gdje su projektom predviđeni scena i gledalište. Na tom prostoru otkriveni su temelji i zidovi nekih manjih građevina i fragmenti zidova i temelja većeg poprečnog zida koji je tvrđavu dijelio na dva nivoa. U zemlji i šutu, između te arhitekture, pronađena je veća količina predmeta vezanih za život u tvrđavi - fragmenti željeznih oklopa, željezna i kamena đulad raznih kalibara, fragmenti kalupa za izradu đuladi, mnoštvo keramike, novaca...", zapisao je mr Pušić.
U fusnoti mr Pušić napominje da se dokumentacija sa iskopavanja nalazi u Zavičajnom muzeju Herceg Novog, ali "pronađeni arheološki materijal bio je izložen u jednoj zasvođenoj prostoriji u tri staklene vitrine na samoj kuli. Sav materijal, uključujući i jedan broj teških kamenih i gvozdenih đuladi, raznesen je poslije zemljotresa. Na kuli je ostao jedan top sa postoljem i turskim natpisom koji je oštećen". Mr Pušić iznosi još jedan zanimljiv podatak koji može da ide u prilog činjenici da je i prije dolaska Turaka u Herceg Novi tu postojala građevina. Naime, na istočnom zidu (tamo gdje se nalazi top), ugrađena su dva kamena na kojima su ostali čitljivi natpisi. Na jednom piše DEUS CREARUS, a na drugom IN PACE. Da li su oni uzeti sa građevine koja je tu prije postojala, ili su pak odnekud donešeni - teško je odgonetnuti. Ovaj drugi natpis na kamenu je posebno zanimljiv IN PACE (U MIRU) što odudara od strašnog naziva kule - Krvava kula.

Utemeljitelj grada bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - 1391, a bio je kralj od 1377 do 1391) napisao je povelju koja se čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku. A "Arhiv Herceg Novog",kako je to svojevremeno izjavio direktor Dubrovačkog arhiva dr Vinko Foretić, "nalazi se u Dubrovačkom arhivu". U toj povelji, između ostalog, piše: "U Župi Dračevičkoj mjesto je podesno za zidanje grada. I tada prizvah Gospoda Boga i svetoga velikomučenika i arhiđakona Stefana, kao što i gore rekoh, i u ime njegovo sazidah grad na rečenom mjestu. I dadoh mu ime Sveti Stefan. I bješe izvoljelo kraljevstvo mi postaviti tu slanicu i da bude trg za prodaju soli". Povelja je napisana 2. decmbra 1382. godine na Bišču u Podgori. A s obzirom da su radovi na izgradnji grada počeli u maju te iste godine, nije bilo moguće te godine posezati za izgradnjom velikih kula i utvrđenja. Moguće je da je zbog stalnog sporenja sa Dubrovčanima oko prodaje soli (izgradnja slanice Tvrtku je bio osnovni cilj - "da mu Dubrovčani pamet ne sole") da su rađene i neke fortifikacije.

Herceg Novi je zadržao ime Sveti Stefan sve do Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Herceg Stjepan je sin Vukca Hranića, brata moćnog Sandalja Hranića koji je poslije Tvrtkove smrti vladao Bosnom, pa i Herceg Novim. Herceg Stjepan je rođen 1404. godine, a umro je u Herceg Novom 22. maja 1466. godine. Radi se o veoma zanimljivoj ličnosti koja je poznatija po raznim spletkama i sukobima, nego po tom da je nešto gradio i izgradio. Mada je dosta toga dobrog i - uradio. Zato je grad po njemu i dobio ime.

Prof. dr Simo Ćirković je doktorirao 1957. godine na temu Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba. U svojoj knjizi profesor Ćirković ističe i privredni razvoj Herceg Novog za vrijeme Herceg Stjepana. On je "u Novi dolazio pred svršetak zime i tu ostajao nekoliko nedjelja". Otvorio je u Novom tkaonicu čohe koja je po kvalitetu bila druga u Evropi (iza Dubrovnika). Posebne privilegije je davao za gradnju kuća - stanova, privukao je brojne zanatlije što je sve izazivalo zavist kod susjeda... Posebno kod Dubrovčana jer im je bio konkurent u prodaji soli i u prodaji čohe.

Herceg Stjepan je obnovio i poboljšao gradska utvrđenja, pa je grad izgledao kao nov, i sve više dobija naziv NOVI odnosno HERCEGOV NOVI GRAD , pa se u nekoj skraćenoj varijanti došlo do imena Herceg Novi. Nema podataka, što se za vrijeme vladavine Hercega Stjepana nalazilo na mjestu Kanli kule, ali je sigurno postojalo neka građevina.
Za vrijeme turske dominacije razvila su se dva grada Gornji (Španjola) i Donji grad ( današnji Stari grad) koji su bili povezani jednim podzemnim tunelom. Međutim, turska vlast ovaj tunel počinje sve više da koristi za tamnicu, pa je upravo nad tim tunelom počela izgradnja Kanli kule . I taj dio tunela pretvoren je u zatvor, kao i cisterna za vodu koja se nalazila na zapadnom dijelu tvrđave. "Na zidovima cisterne nalaze se brojni crteži različitih tipova galija, predstava riba, grbovi, krstovi, imena i datumi. Svi ti crteži su urezani u malter i njih su izvjesno crtali zatvorenici koji su svoje kazne izdržavail u ovoj "ćeliji". Crteži galija bliski su izgledu galija koje je turska koristila tokom 16. i 17. vijeka, pa se može zaključiti da je cistjerna pretvorena u zatvor veoma rano, tako da su je Turci za ove svrhe koristili veoma dugo, sve do kraja svoje vladavine u Herceg Novom, o čemu svjedoči i urezana 1687. godina kada je Herceg Novi oslobođen od turske dominacije”, zapisali su Čedomir Marković i dr Rajko Vujičić u knjizi Spomenici kulture Crne Gore.

Mlečići su zauzeli Herceg Novi uz pomoć Hercegovaca, Bokelja i Crnogoraca. Crnogorci su se posebno istakli u bici na Kamenom gdje su presreli "Topal pašu sa dvanaest hiljada", o čemu pjeva Njegoš u Gorskom vijencu. Da bi osvojili Kanli kulu, Mlečići su iskoristili neku vrstu razornog eksploziva koji je postavljen ispod sjevernog zida. To je bilo vidljivo sve do rekonstrukcije Kanli kule u Ljetnu pozornicu 1995. godine odnosno njene sanacije 1988. godine od posljedica razornog zamljotresa 1979. godine. Mlečići su odmah prišli obnovi grada, ali je na Kanli kuli ostala "vidljiva rana". To potvrđuje i izvještaj mletačkog inženjera Đakoma Binarda koji je pregledao stanje na svim hercegnovskim tvrđavama 6. aprila 1703. godine. Ovaj izvještaj je preveo univerzitetski profesor italijanskog jezika dr Srđan Musić iz Herceg Novog, a prevod je štampan u zborniku Boka, broj 17. U svom izvještaju inženjer Binard navodi da su, i pored popravke, na Kanli kuli primjetne pukotine "što može da bude razultat i stalnog pomjeranja tla".
“U pukotini, koja se poprečno prostire duž tvrđave i iznad platforme, mogle bi se skinuti ploče koje su se na nekim mjestima obrušile četiri stope, a na drugima tri, i te šupljine nasuti ugaženom crvenom zemljom. Zatim ponovo postaviti ploče i nastaviti sa popravkom pločnika u čitavoj tvrđavi... Cisterna, koja je popravljena samo malterisanjem, propušta vodu kroz dvije pukotine na dnu, a to može da pričini štetu”, zaključuje inženjer Binard.
Za vrijeme mletačke uprave ova kula, prema istorijskim dokazima, koristila se kao kasarna i konjušnica. Neodvojivo od ove kule potrebno je istaći i izvor Karača (Karadža - Crna voda) koji pominje i Čelebija u svom putopisu, naglašavajući da u gradu postoji "pet takvih česmi".

"U Herceg Novom postoje na nekoliko mjesta starinske česme ili samo tragovi česama. Po izrađenim prilazima, po zidu ili podzidama, vidi se da su tu neke bile oduvijek, još u tursko vrijeme, a možda i ranije. Neke od tih česama su presahle ili zapuštene i tako propale da im se jedva naslućuje trag. Neke još teku jakim, svijetlim lazom, a neke cure ili kaplju kao rakijski kazan. Kod nekih je još sačuvana karakteristična turska lula od kamena, već izlizana od ruku i nagrižena vremena, a kod nekih je potpuno nestala i zamijenjena željeznom cijevi docnije austrijske epohe”, zapisao je Andrić o hercegnovskim česmama.

A kada je riječ o Kanli kuli, danas se na njoj nalazi naljepša ljetnja pozornica na Jadranu. Čak i u bivšoj Jugoslaviji. Kada je 1987. godine u Herceg Novom počeo da se održava Jugoslovenski festival filmske režije (održavao se poslije Pulskog festivala), brojni filmski stvaraoci su nam u stihu odgovarali "Ljepša Kula nego Pula". Naime, Pulska arena je ogromna, sa brojnim otvorima sa svih strana kroz koje prodiru ulična osvjetljenja, pa su slike na filmskom platnu na Kanli kuli uvijek bile kvalitetnije nego u Puli.

Istina, ostaje "žal" za pokradenim eksponatima poslije zemljotresa, koji su bili izloženi u vitrinama na Kanli kuli. Zato to ostaje kao trajna opomena...