OD DEVET HERCEGNOVSKIH SREDNJEVJEKOVNIH TVRĐAVA
ČETIRI PRODATE INOSTRANIM KUPCIMA
Prodaja pete tvrđave Mamula, vuče i Španjolu za sobom
Nakon što je Savjet za privatizaciju, zadužio tendersku komisiju, da pripremi potrebnu dokumenarciju za prodaju ostrva Lastavica, sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu, za očekivati je, da će i ova utvda, biti već peta, od ukupno devet kulturno istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti.
Ovim težnjama, ide na ruku i Opština Herceg Novi, koja je nedavno publikovala Katalog lokacija od posebnog značaja. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje budućim investitorima mogu biti interesantne za ulaganja. U njemu se pored tvrđave Mamula, na kojoj urbanisti predviđaju njenu rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima, nudi i tvrđava španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.
Tvđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog, 3,4 nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 m. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom, nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana svijeta, njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Za vrijeme mletačke vladavine, ostrvo Lastavica, nosilo je naziv Rondina. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije, baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula, je tokom oba Svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega ona nosi naziv i “ostrvo smrti”. O njihovom stradnju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine, “Kampo Mamula,” reditelja Velimira Stojanovića.
Njena višegodišnja devastacija, koja se odvija pred očima svih relevantnih institucija države, ali i Vojske, u čijem je vlasništvu, nikome ne služi na čast. Tvrđava dijeli sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što je turisti, brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, ona i nadalje, na žalost, služi kao deponija smeća i javni nužnik. Na njenim ruiniranim zidinima, gnijezde se jata galebova, a po strminama, koje se spuštaju ka moru, rastu agave.
Potpuno je neshvatljivo, da Država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjevjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povrat u ruke države, nakon višegodišnje eksploatacije.
Takva ideja, rođena je 1995. godine, kada je Korporacija Monte Rojal, sklopila ugovor sa Morskim dobrom, o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, konckarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija, trebala je koristiti i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koja je trebala biti realizovana u roku od četiri godine iznosila je 150 miliona njemačkih maraka. No i ovaj je projakt abortirao, baš kao i mnogi drugi.
Podsjetićemo, da su austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, od strane Vojske SCG, prodate, rusko/ crnogorsko/ srpskom Konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji planira da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici, još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, zbog neažurnosti ovih investitora, koji ih većtri godine drže “pod opsadom” , propadaju naočigled javnosti.
Sve češće se čuju glasine, da bi istim putem, unosne trgovine, od koje trajno ostajemo bez istorijskog naslijeđa, i saznanja kuda novci odlaze i u koje svrhe, mogle krenuti tvrđave španjola, Kanli Kula i Forte Mare, od kojih, sa posljednje dvije, koje su jedine privedene namjeni, gazduje JUK Hercegfest. U Sekretarijatu za društvene djelatnosti, koji godinama unazad ulaže novac u kakvo takvo, održavanje pomenutih tvrđava, baš kao ni u Herceg Festu, o tome ne znaju ništa.
Za tvrđavu Citadela, niko i ne pita. Nju je devastirala izgradnja željezničke pruge, a u potpunosti uništio razorni zemljotres 1979. godine, zbog kojeg se njena polovina obrušila u more. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80/ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je “Mezaluna 2002”, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.
Nakon što je Savjet za privatizaciju, zadužio tendersku komisiju, da pripremi potrebnu dokumenarciju za prodaju ostrva Lastavica, sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu, za očekivati je, da će i ova utvda, biti već peta, od ukupno devet kulturno istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti.
Ovim težnjama, ide na ruku i Opština Herceg Novi, koja je nedavno publikovala Katalog lokacija od posebnog značaja. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje budućim investitorima mogu biti interesantne za ulaganja. U njemu se pored tvrđave Mamula, na kojoj urbanisti predviđaju njenu rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima, nudi i tvrđava španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.
Tvđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog, 3,4 nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 m. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom, nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana svijeta, njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Za vrijeme mletačke vladavine, ostrvo Lastavica, nosilo je naziv Rondina. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije, baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula, je tokom oba Svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega ona nosi naziv i “ostrvo smrti”. O njihovom stradnju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine, “Kampo Mamula,” reditelja Velimira Stojanovića.
Njena višegodišnja devastacija, koja se odvija pred očima svih relevantnih institucija države, ali i Vojske, u čijem je vlasništvu, nikome ne služi na čast. Tvrđava dijeli sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što je turisti, brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, ona i nadalje, na žalost, služi kao deponija smeća i javni nužnik. Na njenim ruiniranim zidinima, gnijezde se jata galebova, a po strminama, koje se spuštaju ka moru, rastu agave.
Potpuno je neshvatljivo, da Država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjevjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povrat u ruke države, nakon višegodišnje eksploatacije.
Takva ideja, rođena je 1995. godine, kada je Korporacija Monte Rojal, sklopila ugovor sa Morskim dobrom, o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, konckarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija, trebala je koristiti i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koja je trebala biti realizovana u roku od četiri godine iznosila je 150 miliona njemačkih maraka. No i ovaj je projakt abortirao, baš kao i mnogi drugi.
Podsjetićemo, da su austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, od strane Vojske SCG, prodate, rusko/ crnogorsko/ srpskom Konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji planira da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici, još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, zbog neažurnosti ovih investitora, koji ih većtri godine drže “pod opsadom” , propadaju naočigled javnosti.
Sve češće se čuju glasine, da bi istim putem, unosne trgovine, od koje trajno ostajemo bez istorijskog naslijeđa, i saznanja kuda novci odlaze i u koje svrhe, mogle krenuti tvrđave španjola, Kanli Kula i Forte Mare, od kojih, sa posljednje dvije, koje su jedine privedene namjeni, gazduje JUK Hercegfest. U Sekretarijatu za društvene djelatnosti, koji godinama unazad ulaže novac u kakvo takvo, održavanje pomenutih tvrđava, baš kao ni u Herceg Festu, o tome ne znaju ništa.
Za tvrđavu Citadela, niko i ne pita. Nju je devastirala izgradnja željezničke pruge, a u potpunosti uništio razorni zemljotres 1979. godine, zbog kojeg se njena polovina obrušila u more. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80/ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je “Mezaluna 2002”, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.
A R C H I T E C T
Pitanje koje lebdi u zraku je, da li će i nadalje sve ove nekada neodbranjive utvrde, danas, za sitne novce otići bjelosvjetskim tajkunima, kojima njihova kamena duša ne znači ništa, baš kao ni nama, koji ih se tako lako odričemo.
