HERCEGNOVSKA RIVIJERA

HERCEGNOVSKA RIVIJERA

Je duga 15 km i obuhvata sedam turistučkih mjesta, od kojih svako ima svoje ljepote zbog kojih ih treba posjetiti.

Posebno mjesto u srcima turista zauzima mjesto IGALO koji sa Herceg Novim čini jedinstvenu gradsku cjelinu. Ono se može smatrati i posebnim turističkim naseljem koje broji oko 8.000 stanovnika. Sa temperaturom većom od 10 stepeni C tokom 285 dana i temperaturom većom od 25 stepeni C tokom 105 dana u godini, ne zna se da li su ljepša ljeta ili zime. Ime je dobilo po istoj riječi grčkog porijekla, koja znači "obala - plaža - žalo". Zahvaljujuci radioaktivnom - morskom mulju sa BLATNE PLAŽE ili kako je još nazivaju STARA BANJA, centar je zdravstvenog turizma Crne Gore. Poznat je i po neeksploatisanoj mineralnoj vodi nazvanoj "Igaljka". Temperatura mora u sezoni od maja do septembra je od 22-26 stepeni, a u avgustu sunce grije i po 11 sati dnevno.



NJIVICE su naselje koje pripada Igalu, udaljeno 8 km od Herceg Novog, poznato po dobrim hotelima, nudističkoj i "Kraljičinoj plaži".

* MELJINE je turističko mjesto koje se nalazi 3 km istočno od Herceg Novog, ima 1150 stanovnika. Najznačajnija kulturno-istorijska vrijednost mjesta je Lazaret, koji datira iz 1732.god. i obuhvaćen je Master planom razvoja turizma Crne Gore.
* ZELENIKA je mjesto koje se nalazi 4,5 km istočno od Herceg Novog. Naziv potiče od mediteranske zimzelene biljke "zelenika" (Phulera latifolia). Ovdje je izgradjen prvi hotel na Južnom Jadranu, ili bolje rečeno u Crnoj Gori, 1902.god., preteča hercegnovskog i crnogorskog hotelijerstva. Ima 2830 stanovnika.
* KUMBOR je udaljen 6 km od Herceg Novog. Ime mu potiče od italijanske riječi "conborgo" (predgradje - starog grada Stoli). Ima oko 950 stanovnika.
* ĐENOVIĆ je od Herceg Novog udaljen 8 km. Naziv mu potiče od prezimena Đonović iz 1540.god., a vremenom je transformisano u današnje ime. Ima 1500 stanovnika, a po površini je najmanje naselje u Opštini.
* BAOŠIĆ se nalazi 12 km istočno od Herceg Novog i ima 1080 stanovnika. O porijeklu imena postoji nekoliko predanja. U povelji cara Dušana iz 1351. godine pominje se pod nazivom Baošle.
* BIJELA je naselje koje se nalazi 13 km od Herceg Novog, sa više od 4.000 stanovnika. Pod ovim imenom se pominje još u 14 vijeku. Ovdje se nalazi poznato "Jadransko brodogradilište". BJELSKE KRUŠEVICE su naselje u Bijeloj, poznate po porijeklu Pape Siksta V.
* KAMENARI su locirani 15 km istočno od Herceg Novog u tjesnacu Verige. Mjesto je dobilo ime, kako legenda kaže, po majstorima koji rade sa kamenom i sami sebe nazivaju - kamenarima. Ima 1040 stanovnika. Ovdje saobraća trajekt do Lepetana.
* LUŠTICA je poluostrvo koje se nalazi na ulazu u Bokokotorski zaliv sa njegove desne strane. Površine je 47 km2, a pruža se u dužini od 13 km. Zbog izuzetne razudjenosti obala je duga čak 35 km, što predstavlja 12% ukupne dužine crnogorske obale. Poznata po maslinama, maslinovom ulju, pršutu, siru iz ulja i rakiji maginjači. Ovdje se nalaze i najatraktivnija hercegnovska izletišta i plaže: ŽANJIC, MIRIŠTE, ARZA, DOBREČ. Područje poluostrva je izuzetno bogato i kulturnim naslijeđem, na njemu se nalazi dvadesetak crkava, od toga 18 pravoslavnih i 2 katoličke, što najbolje govori o vjekovnom skladnom suživotu na ovom prostoru.

PREPORUČUJEM : PLANINA ORJEN

Novljani kazu da se hercegnovska rivijera najbolje može vidjeti sa planine Orjen. Ukoliko ste odlučni u namjeri da jedan dan vašeg godišnjeg odmora provedete u pjesacenju prema planini Orjen, osim dobre volje i želje za takvim poduhvatom, trebaju vam jos samo foto aparat ili kamera. Orjen se nalazi na 1.895 metara nadmorske visine. A kad Vam tek kazemo da se sa Orjena, za sunčanih dana, može okom ispratiti cijela Crna Gora, da se može vidjeti i dio susjedne Hercegovine, Dubrovačko primorje i nekoliko najjužnijih dalmatinskih ostrva onda smo sigurni da ćete na put krenuti čim prije. U Herceg Novom su dobro organizovana i planinarska društva, a staza kojom se možete penjati na Orjen je dobro markirana. Osim pješačeći - asfaltom, do Orjena ili planine Subre može se doći i vozeći džip safari, makadamskim putem. Masiv Orjena i danas slovi za predio sa enormnim količinama padavina jer je selo Crkvice, na istočnoj strani planine, najkišovitije u Evropi sa 5 metara vodenog taloga godišnje. Takodje, čitavi predio planine Orjen bogat je florom i faunom, a najvise ljekovitim biljem i gljivama koje možete brati jedino ukoliko ste botaničar ili dobar poznavalac bilja.

LEGENDA

Herceg Novi je grad koji se nalazi na samom kraju Bokokotorskog zaliva. Izgled grada, kazu strucnjaci, najsimpaticnija je mjesavina romanickog, vizantijskog i orijentalnog stila ukomponovana u mediteranski izgled grada. Herceg Novi je danas grad cvijeca, prava staklena basta na otvorenom. Nekada su se obroncima njegovih brda kretali turski karavani, a u podnozju obronaka odvijali su se dvoboji, megdani i izvodila javna kaznjavanja podanickog stanovnista (raje) od strane turskih osvajaca. Ipak, ovome gradu su vjekovima pripadali mnogi, voljeli su ga carevi, u njemu uzivali kraljevi, svoju ratnicku slavu njime su pronosile velike vojskovodje. Mnoge price danas autenticno svjedoce o tim razdobljima, o nastancima hercegnovskih ostrva, tvrdjava, mjesta, crkava, rtova... Mi cemo vam ispicati interesantnu pricu koja govori o nastanku rta Kobila u blizini grada.

Nekada davno na Lustici (danas poluostrvo koje se nalazi u ulazu u Bokokotorski zaliv sa desne strane) zivjeli su momak i djevojka koji su se jako voljeli. Jednoga dana odluce da odu u kupovinu u Herceg Novi. Umorni od dugog hoda napokon stigose u Novi i malo predahnuse. Kako se tada za dana valjalo vratiti natrag, pocese brzo da razgledaju sta se sve na pazaru prodaje. Tada su gradom gospodarili Turci i bilo ih je na svakom koraku. Djevojka je bila veoma lijepa, pa je na pazaru ubrzo spazi jedan turski aga kojem se mnogo svidjela. Aga odluci da djevojku otme i to dogovori sa svojim zulumcarima. Vojnici se prikradose djevojci i otese je. Kad to momak spazi, pobi se sa Turcima. Ipak, Turci lako savladase momka, i ubrzo ga pogubise, a djevojku odvedose sa sobom. Od toga dana niko od njenih bliznjih nije znao sta se sa njom tacno desilo, niti gdje se nalazi. Ipak jednoga dana djevojka se pojavi u svom rodnom mjestu, na Lustici, ali trudna. Lusticani tada proglasise da djevojka nosi agino dijete, te da je iznevjerila svoga nesudjenog muza, kojeg Turci ubise na pazaru. Kada ubrzo nesrecna djevojka izdahnu na porodjaju, o djecaku kojeg je rodila poceo se svako po malo brinuti. Svacije i nicije, dijete je odrastalo od milosti sela, ali je vremenom postao veoma buntovan i hrabar mladic. U mladosti je veoma dobro savladao rukovanje oruzjem, mrzio je Turke i strasno zudio da spere ljagu sa majcinog imena. Kada je stasao, osnovao je hajducku cetu. Cesto je sa svojom druzinom upadao u Novi (danas Herceg Novi), i cinio pometnju medju turskim osvajacima. Otimao je njihove zene i sa velikim zlatom i srebrom bjezao na Lusticu. Bjezao je preko mjesta: Sutorina, Njivice, pa sve do mjesta Rose, gdje bi ga cekale kobile, posebno pripremljene za tovare, naucene da se ne plase mora i plivanja. Potom bi na kobilama vezivao tovare sa blagom i otete turske zene. Tako pripremljen sa stizao bi do Lustice. Ipak, jednom Turci doskocise hajduku i ubise ga. Medjutim, i poslije njegove smrti kobile su danima, godinama, pa i vjekovima nastavile da ga vjerno cekaju na istom mjestu.To mjesto po legendi dobi ime rt Kobila.

Počeci turizma u Gradu podno Orijena

Počeci turizma na ovom području sežu u XIX vijek. Iz tog doba postoje zapisi Sima Matavulja o gostionici "Šjora Roze". Kafana "Bella vista" porodice Sava Bačanovića sa 25 kreveta "za strance" pominje se 1872. godine.

Počeci razvoja modernog hotelijerstva u Herceg Novom, a takodje i u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori, vezani su za izgradnju "Pansiona na Zelenoj Plaži", kasnije zvanog hotel "PLAŽA" - Zelenika, koji je započeo sa radom 1902. godine, a po dozvoli Opštinskog upraviteljstva izdatoj 24. novembra 1898. godine.

"Akcionarsko društvo za gradjevine i saobraćaj Herceg Novi" 1909. godine traži dozvolu za izgradnju hotela "BOKA" u centru Herceg Novog, koji počinje sa radom 1913. godine sa 43 sobe i "centralnim ogrevom i vrućom kupelji". Ovaj hotel, koji je godinama bio svojevrsni simbol i zaštitni znak grada, je znatno oštećen u katastrofalnom zemljotresu 1979. godine i nepunu godinu dana kasnije je i srušen.

U periodu izmedju dva svjetska rata u Herceg Novom je radilo više hotela, medju kojima "Amerika", "Rudnik", "Jadran", "Balkan", "Savina", "Evropa", "Topola", "Erceg Novi", "Srpski hotel", "Beograd"... Godine 1926. svoja vrata gostima otvorio je i hotel "Plaža" vlasništvo porodice Trani na približno istom mjestu na kojem se nalazi i danas.
Godine 1906. Tomo M. Katurić je dobio dozvolu za držanje konačišta u Kamenarima, a 1929. godine je u Igalu otvoren hotel "Igalo", vlasništvo porodice Janković. U Zelenici, pored spomenutog hotela "Plaža", radio je i hotel "Boka", vlasništvo Obrena Dundjerovića, kojeg su Njemci digli u vazduh pri povlačenju 1944. godine, i hotel sa istim imenom vlasništvo Blagoja Mićunovića. Turističko društvo "Savina" - Herceg Novi, koje i danas postoji, osnovano je 1922. godine, a današnje Turističko društvo "Igalo" (tada se zvalo "Tamaris") 1927. godine.

Još davne 1929. godine hercegnovska opština je proglašena za "morsko kupalište i klimatsko lječilište" jer od davnina se znalo za ljekovita svojstva priobalnog morskog mulja zvanog "igaljsko blato" i mineralne vode "igaljske slatine". Vremenom, razvojem Igala, termin klimatsko lječilište se gubi kao termin za cijelu Opštinu. Već pomenuti hotel "Igalo", sa 16 soba i 40 ležaja, bio je podignut upravo na mjestu gdje se nalazi današnja zgrada Prve faze Instituta i već tada je imao, na primjer, hotelski automobil koji je dočekivao goste u pristaništu ili aerodromu "Gruda".

1930. godine je izvršeno ispitivanje igaljskog blata u laboratorijumu poznatog francuskog ljecilišta Viši ("Vichy"), koje je definitivno potvrdilo njegovu izuzetnu ljekovitost, ali tek nakon Drugog svjetskog rata, zahvaljujuci dr. Svetozaru Živojnoviću realizovani su davno donijeti planovi o osnivanju lječilišta u Igalu, koje je Odlukom vlade Crne Gore od 1.XI 1949. godine konačno i osnovano.

Da je turizam u hercegnovskoj Opštini, u tim godinama izmedju dva Svjetska rata, bio na visokom stepenu razvoja svjedoči i podatak iz 1935. godine po kome je te godine 8 hotela i jedno odmaralište radilo tokom cijele godine zbog posjedovanja grijanja u toku zime.
Boravišna taksa je uvedena još 1919. godine uz "strogu kontrolu na osnovu važećeg pravilnika za Zetsku banovinu"...
Prvi kongres održan u Herceg Novom, koji će nakon toga postati jedan od najznačajnijih centara kongresnog turizma šireg regiona, održan je u maju 1939. godine - bio je to 4. Jugoslovenski kongres borbe protiv tuberkuloze.
Intenzivan i organizovan razvoj turizma na ovom području vezuje se za šezdesete godine prošlog vijeka, kada su izgradjeni skoro svi danas postojeći hoteli, tada su to bili veliki i moderni hoteli.Jedino su hotel "PLAŽA", u današnjem izgledu, i II faza Instituta "Dr. Simo Milošević" - Mediteranski zdravstveni centar izgradjeni kasnije, 1980. odnosno 1988. godine.
Poslednjih godina došlo je do izgradnje većeg broja manjih privatnih hotela, vila i apartmana.
Danas je u našoj Opštini ukupno 19 kategorisanih hotela i 2 pansiona.

SAKRALNO BLAGO HERCEG NOVOG

Bogato spomeničko naslijeđe na području Herceg Novog nastalo je kao rezultat prožimanja raznih naroda i kultura koje su se kroz njegovu dugu istoriju ovdje smjenjivali i sudarali. MANASTIRI I CRKVE U Hercegnovskoj opštini sakralni spomenici zauzimaju prvo mjesto u nepokretnom spomeničkom fondu ovog kraja i to ne samo po broju, vec i po teritorijalnoj rasprostranjenosti i kulturno-istorijskoj vrijednosti. Na području Opštine ima 89 crkava (75 pravoslavnih i 14 katoličkih) i 12 lokacija na kojima se nalaze ostaci crkava, od čega su 3 lokacije arheološki obradjivane. U raznim pisanim izvorima pominje se još 7 crkava, čija identifikacija na terenu nije izvršena. KOMPLEKS MANASTIRA SAVINA Manastir se nalazi 2 km istočno od Herceg Novog, u jedinstvenom ambijentu mediteranske vegetacije. Jedan je od najljepših primjera arhitekture baroka na Jadranu. Sastoji se od tri crkve: dvije posvećene Uspenju Bogorodice, smještene u centru ogradjenog dvorišta, manastirskog konaka sa riznicom na sjevernoj strani dvorišta, i crkve Sv. Save, izdvojene na obližnjem brežuljku. * Nad vratima Male crkve Uspenja Bogorodice, sa unutrašnje strane, je fresko-natpis iz 1831. godine na kome se kao godina nastanka ove crkve pominje 1030. godina, ali se po stilskim karakteristikama smatra vjerovatnijim da crkva potiče iz vremena Kosača. Na unutrašnjim zidovima otkriveno je nekoliko slojeva fresko-slikarstva, a najstariji je pronadjen ispod sloja fresaka iz 1565. godine. Smatra se da je nastao sredinom XV vijeka i ima stilske karakteristike slikarstva Lovra Dobričevića. Najmladji živopis je iz 1831. godine. Ikonostas je sastavljen iz više dijelova iz raznih epoha. Carske dveri, zvane "tvrdoške" i veliko Raspeće iznad njih izradio je 1703. godine Dimitrije Daskal, a hramsku ikonu Uspenja Bogorodice njegov sin Rafailo. * Veliku crkvu Uspenja Bogorodice gradio je od 1777. do 1799. godine korčulanski majstor Nikola Foretić. U arhitektonskom smislu, crkva je mješavina stilova od vizantijskog preko romano-grčkog do baroknog i predstavlja pravi primjer uspješnog spoja istočne i zapadne kulture, koje su se na ovom području vjekovima stapale u izuzetna umjetnička djela. Ikonostas u crkvi, koji je izradio bjelopoljski ikonopisac, pop Simeon Lazović, uz pomoć svoga sina Aleksija, 1795. godine, takodje predstavlja uspješan spoj tradicionalčne ikonografije i novih baroknih formi. * Crkva Sv. Save je po nekim izvorima nastala u XV, a po nekim u VXIII vijeku. Manastirski konak sagradjen je 1937. godine, umjesto ranije srušenog, a uz konak je smješten manastirski muzej s Riznicom. U Riznici se nalaze izuzetno vrijedni predmeti - eksponati od kojih treba izdvojiti: kristalni krst Sv. Save iz 13. vijeka, plaštanicu iz 1642. godine, srebrnu petohljebnicu iz 1648. godine, kivot Manastira Tvrdoš iz 1615. godine, jedan putir iz 1650. godine, jevandjelje iz 1685. godine, jedinstven portret Ruskog cara Petra Velikog... Tu je i biblioteka sa velikim brojem knjiga, koje su sa sobom donijeli kaludjeti iz manastira Tvrdoš. CRKVA Sv. ARHANĐELA MIHAILA Nalazi se na gornjem trgu Starog grada, popularnoj Belavisti, sada Trgu Herceg Stefana. Crkvu su počeli graditi 1883. godine. Više arhitekata radilo je na podizanju crkve, a projekat po kome je konačno izvedena napravio je 1905. godine arh. Milan Karlovac. Crkva je sagradjena od fino klesanih kvadera korčulanskog kamena, a gradnja je dovršena i crkva je osvještana 1911. godine. Svojom opštom prostornom koncepvijom vizantisjkog stila, ukrasnim elementima romano-gotičke i islamske reminiscencije, ova gradjevina eklektičkog duha predstavlja izuzetno uspješan i maštoviti spoj stilova i jedna je od ljepših crkava na ovom području. Ikonostas od bijelog, italijanskog mermera, izradio je majstor Bilinić iz Splita, a ikone je izradio češki slikar Franjo Cigler. CRKVA Sv. JERONIMA Nalazi se u Starom gradu, na donjem trgu, Trgu Mića Pavlovicća. Sagradjena je 1856. godine. Na mjestu na kome se nalazi ova crkva, ranije je, u 17. vijeku, bila podignuta katolička parohijska crkva, posvećena Sv. Jeronimu, zaštitniku grada. Ta crkva je srušena u 19. vijeku i na istom mjestu je podignuta danas postojeća, mnogo prostranija i veca. U postojećoj crkvi se nalaze djela jednog od največih baroknih slikara Peraštanina Tripa Kokolje. CRKVA Sv. LEOPOLDA MANDICA Po oslobodjenju grada od Turaka, Mlečani su 1688. godine izradili samostan i uz njega malu crkvu posvećenu Blaženoj Djevici Mariji. Kasnije je crkva bila posvećena Svetom Franji, a u novije vrijeme, tačnije od 1976. godine posvećena je Svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću, rodjenom u Herceg Novom, koji je od Pape Ivana Pavla Drugog proglašen svecem 1983. godine. Nalazi se pored crkve Sv. Jeronima, nešto niže prema moru, sagradjena je po naredbi Jeronima Kornera godinu dana nakon zauzimanja grada od strane Mlečana. CRKVA Sv. ANE Nalazi se na malom brežuljku, u Savinskoj Dubravi. Predanje kaže da je na tom mjestu bila pravoslavna crkva Sv. Petke, koju su porušili Turci. Novu crkvu Sv. Ane podigli su jŠpanci, odnosno plemić Don Ferantea Gonzage 1538. godine, kada je bio zapovjednik Herceg Novog. Budući da je ostao da živi u Herceg Novom i nakon pada grada pod tursku vlast, kada je umro 1550. godine, pokopan je u grobnici Sv. Ane, i on i njegova porodica. Bila je četiri puta rušena i obnavljana. Na istom mjestu, 1985. godine, izgradjena je nova crkva. koja pripada parohijalnoj crkvi Sv. Jeronima. CRKVA Sv. ĐORĐA Nalazi se na Toploj, sagradjena je odmah nakon zauzimanja grada od strane Mlečana, a restaurirana 1848. godine. U crkvi se nalazi izuzetno vrijedna italo-kritska kružna ikona Sv. Petra i Pavla iz 16. vijeka. CRKVA Sv. SPASA Izgradnja ove crkve je započela 1709. godine, pored crkve Sv. Đordja, a završena je 1713. godine. Svoj današnji izgled je dobila 1864. godine, kada je renovirana gotovo od temelja. U unutrašnjosti crkve nalaze se izuzetno vrijedni predmeti, koje su poznati ljudi toga doba poklonili ovoj crkvi. Iznad ove i crkve Sv. Đordja nalazi se parohijalno groblje, a uz groblje ćelija (sa spomen pločom) u kojoj je Josip Tropović učio Petra Petrovića Njegoša. Crkva se nalazi na Toploj. CRKVA Sv. ANTUNA Nalazi se u zapadnom podgradju grada, u sklopu samostana podignutog prilozima gradjana, 1687. godine, za vrijeme kratkotrajne vladavine Španaca. Inače, sama crkva potiče iz 1710. godine, a posvećena je čudotvorcu Sv. Antunu Padovanskom. Samostan je današnji izgled dobio 1790. godine.

PERAŠKA VRATA

Kratkotrajna nada za oslobođenje Herceg Novog zbila se u vrijeme mletačko-turskog rata 1538. godine, kada je grad, ponajprije pregnućima španjolske flote pod vodstvom Andrije Dorije, vraćen u kršćanski posjed (12. srpnja 1538.). U borbi za grad sudjelovali su - uz pretežite španjolske postrojbe - i brodovi pod stijegom Mletačke Republike i Papinske države.

"Peraška vrata"

Važan prinos dali su ratnici iz Perasta, umiješni u nizu bitaka diljem južnodalmatinske i bokeljske bojišnice, a u spomen na njihov ratni pothvat jedan od osvojenih gradskih prolaza nosio je još dugo ime Peraška vrata. Vjeruje se da iz vremena španjolske uprave nad gradom potječu i temelji utvrde Španjola, dograđivane u kasnijem, mletačkom razdoblju vlasti nad Herceg Novim.
Opsadu i kršćansko zauzimanje grada pratila je, kao što će se to i u budućnosti višestruko ponavljati, pohara susjednoga, konavoskog područja, koje su vojne snage (ponajprije plaćeničke) izvrgnule teškim pljačkama i razaranjima.
Uprava članica Svete lige nad Herceg Novim nije potrajala dugo. Već u ljeto 1539. godine, koristeći odsutnost zapovjednika Dorije, sjedinjene snage hercegnovskog i albanskog paše, uz pomorsku potporu (120 brodova) vojskovođe grčkoga podrijetla Hajredina Barbarosse (Khair Ad Din), zajednički su, s kopna i mora, napale Herceg Novi.

KULA SV. JERONIMA

KULA Sv.JERONIMA
podignuta 1687. godine u čast Jeronima Kornera, osvajača grada, danas je u jedva prepoznatljivim ostacima. Ova tvrdjava je bila sastavni dio istočnih gradskih zidina, utvrdjenja TARNOVICE (Krača, Karadža). Od ove kule gradske zidine idu prema "PERAŠKIM VRATIMA", nazvanim tako u znak zahvalnosti Peraštanima, koji su 1687. godine pritekli u pomoć savezničkoj vojsci u borbi protiv Turaka, za oslobodjenje grada. Inače, danas, na ovoj kuli je sagradjena zgrada u kojoj su prostorije Gradske muzike.

ZAVIČAJNI MUZEJ HERCEG NOVOG

Herceg-Novi je grad zadužbina. Skoro sve važno i značajno u ovome gradu nisu utemeljile ni države ni institucije, nego njegove patriote. Testamentom iz 1940. godine Mirko Komnenović je zavještao svoju kuću na “Kršu” na Toploj gradu Herceg-Novom sa željom “...da ta zadužbina bude, po mogućnosti, GRADSKI MUZEJ, u kome bi se čuvale sve stvari od starinske vrednosti ostavljene bilo od mojih naslednika bilo od koga trećeg. Od prihoda od toga muzeja neka uprava daje pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere.”

U ovih nekoliko rečenica sažeta je, čini mi se, cijela istorija, tradicija, kultura i mentalitet starog Novog i Boke. Zato Novom i Boki još uvijek niko ne može promijeniti milenijumima stvarani i potvrđivani nacionalni i civilizacijski kod, a sa druge strane, u gospodskoj Boki ne može proći nijedan ekstremizam, ma sa koje strane dolazio. Žalosno je da su od Mirkovog vremena do danas mnogi od toga odstupili, pa pod “starim Novim” i njegovom tradicijom pokušavaju prodati sve i svašta, uključujući i velikodržavne imperijalne projekte nekih stranih faktora. Stari Novi, Novi Mirka Komnenovića je bio nešto drugo – prije svega nacionalna, ali tolerantna, gospodska i otvorena sredina, u kojoj je čuvanje nacionalnog ponosa bila obaveza, ali nacionalna pripadnost nikada nije bila zanimanje.

Zadužbina Komnenovića je jedna od rijetkih zadužbina u Novome koja je ostala pod krovom i služi svojoj namjeni po želji ostavioca, doduše samo zgrada i ostatak nekada velikog imanja. 1949. godine Vlada Narodne republike Crne Gore izdaje “Uredbu o osnivanju Muzeja u Herceg-Novom”, kao institucije regionalnog karaktera, čiji je zadatak “da prikuplja, čuva, proučava i izlaže materijal vezan naročito za istoriju Boke Kotorske”. Narodni muzej Herceg-Novi otvoren je 1953. godine, a ta godišnjica je i povod za ovu proslavu. Kasnije mijenja ime u Zavičajni muzej Herceg-Novi, čime od regionalnog postaje lokalni muzej koji pokriva teritoriju opštine Herceg-Novi. Muzej je matična ustanova skoro svih institucija kulture u Herceg-Novom. Sredinom pedesetih godina iz Muzeja se izdvajaju Arhivsko i Bibliotečko odjeljenje – današnje ustanove Gradska biblioteka i čitaonica Herceg-Novi i Arhiv Herceg-Novog. Ova druga je danas jedno od odjeljenja Državnog arhiva Crne Gore sa Cetinja. Galerija “Josip-Bepo Benković”, osnovana 1966., 1967. godine postaje zasebno odjeljenje Muzeja.

U pola vijeka postojanja Muzej je imao, kao i svaki živi organizam, uspone i padove, dostizao je veliki ugled i značaj u stručnim krugovima, ali je imao i periode opadanja, uvijek u stopu prateći svoj grad i živeći sa svojim gradom. Kad je padao Novi, tonuo je i Muzej sa njim. Kad se od Novoga, “moralne prestonice Boke” pokušavala silom napraviti zaostala provincijalna i imitatorska sredina bez identiteta, u provincijalizam je tonuo i Muzej. Kad god je Novi bio jak i uspravan, siguran u svoj identitet i ponosan na njega, dizao se i Zavičajni muzej. I danas ima snaga koje bi od zadužbine Mirka Komnenovića da naprave cirkus i luna park, ali je sadašnji Novi, uprkos svemu, još uvijek jači od njih i to neće dozvoliti.

Muzej je naučna i kulturna institucija, čije poluvjekovno trajanje obavezuje – prije svih njegovog Osnivača – opštinu Herceg-Novi, ali i sve nas. Muzej je institucija, čiji osnovni i najvažniji dio djelatnosti nisu javne manifestacije, nego kulturni i naučni rad u najvažnijem, fundamentalnom dijelu onoga što se podrazumijeva pod širokim pojmom “kultura”. Muzej nije izložbeni prostor, već dokumentacioni centar i naša memorija. Danas Muzej samostalno izvodi arheološka iskopavanja, konzervatorsko-restauratorske zahvate na kulturno istorijskim spomenicima, organizuje izložbe i naučne skupove, izdaje knjige. Danas Muzej sarađuje sa svima koji sa njim žele i smiju sarađivati – od Švedske do Južne Afrike, od Amerike do Australije. Sarađuje kao institucija sa svojim identitetom, težinom i prepoznatljivošću. Radove nastale u našem muzeju koriste svjetski instituti i oni ulaze u elektronske biblioteke svjetskih univerziteta.

Značaj nameće i obaveze – i instituciji i njenom osnivaču i gradu. Svaka afirmacija Muzeja je ujedno i afirmacija Novog, a svaki pokušaj gušenja i marginalizovanja ove ustanove je marginalizovanje Novog, njegovog pamćenja i identiteta. Zato nijedna izmišljotina i medijska haranga usmjerena protiv institucije ili bilo kog pojedinca u njoj nije prošla, a ni ubuduće neće proći. Sve dobro i sve loše nije zaboravljeno i neće biti zaboravljeno, sve je to upisano “u ljetopis opširni vječnosti”. Pola vijeka obavezuje da se odoli svim pritiscima, da se radi za dobro i čast Novog i cijele Boke, u ime naučne istine. Institucija koja u svojim temeljima ima takvog velikana kakav je Mirko Komnenović ne može propasti, a ako ode nekim drugim putem od onog jedinog mogućeg i obavezujućeg, to će ujedno biti i propast grada Svetoga Stefana i njegovog šestvjekovnog trajanja i identiteta.

Veliko vrijeme traži velike ljude. Mali ljudi u velikom vremenu uništavaju sve čega se dohvate, jer ne mogu drugačije. Zato moramo biti veliki, možda i veći nego što nam pripada, da sačuvamo ono što imamo i da se ne stidimo pred potomcima. Veliki i mudri ljudi znaju da istorija ne počinje od njih i da je istorija učiteljica života. Novi ima šta i od koga da nauči.

Istorijat muzeja

Testamentom iz 1940. godine Mirko Komnenović svoju kuću zavještava narodu, sa željom da ta zadužbina bude "Gradski muzej", da se na njoj postavi spomen ploča sa ćiriličnim natpisom "MIRKO I OLGA KOMNENOVIĆ - NARODU", a da od prihoda tog muzeja zadužbinska uprava daje "pripomoći hercegnovskoj siročadi bez razlike vjere" i da "srpski barjak, koji se nalazi u u rečenoj mojoj stonoj kući u njoj svakako i ostane na vječita vremena i to ako i do sada na vidnom mjestu". 1949. godine se osniva Narodni muzej Herceg-Novog, a 1953. godine je svečano otvoren u kući Mirka Komnenovića. Kasnije mijenja ime u Zavičajni muzej Herceg-Novi. Od 1966. godine u sklopu Zavičajnog muzeja djeluje umjetnička galerija "Josip-Bepo Benković".

Olga Komnenović

U sastavu Zavičajnog muzeja nalazi se i botanička zbirka sa više od 100 odabranih vrsta mediteranskog i suptropskog bilja na površini od cca 1.000 m² koja je formirana u parkovskom stilu. Bogatstvo biljnog materijala, pored ostalih, čine brojne vrste palmi, agava, kaktusa i aloja, koje svojim bizarnim formama habitusa, ljepotom i raznolikošću boje cvijeta oživljavaju ambijent u svim godišnjim dobima. Tu su, zatim, razne vrste penjačica, pitosporuma, primorskih borova, mimoza, kamelija, magnolija, anđeoskih truba i mirišljavih i ljekovitih mediteranskih trava.

Kuća Mirka Komnenovića je građena krajem XVIII vijeka u kasnobaroknom stilu. Izgled zgrade je mijenjan u XIX vijeku pseudobaroknim dogradnjama i proširenjima. Na originalnim vratima u prizemlju postoje bajonetom urezana imena ruskih vojnika iz 1807. - iz vremena ratova Napoleonovih ratova.

Zgrada je djelimično sanirana 1979, 1994 i 1996, i 2001. godine.

GALERIJA JOSIP BEPO BENKOVIC

Na dan 15. decembra 1966. godine, poslije zatvaranja umjetničke škole u Herceg Novom, umjetnici i dobronamjerni građani osnivaju umjetničku galeriju pod okriljem Saveza boraca. Galerija dobija ime slikara iz Herceg Novog, Josipa - Bepa Benkovića, koji je strijeljan 1943. na Banjici. Galerija postaje stjecište likovnog života Herceg Novog, gdje se organizuju pojedinačne i grupne prezentacije umjetnika iz Jugoslavije i van nje. Odlukom Skupštine opštine Herceg Novog, Galerija od 05 aprila 1967. godine djeluje u okviru Zavičajnog muzeja, kao zasebno muzejsko odjeljenje. 1967. organizuje se Prvi hercegnovski zimski salon koji ima lokalni karakter, ali ubrzo postaje jugoslovenska smotra sa stručnim selektorima. U dosadašnja 33 salona uzelo je učešće oko 1150 umjetnika. Na salonu je do sada dodijeljeno 109 nagrada relevantnim umjetnicima iz Jugoslavije. Zimski salon je najstarija godišnja manifestacija na jugoslovenskom likovnom prostoru, koja prati aktuelna zbivanja u svijetu likovnosti. Galerija "Josip Bepo Benković" je u svom dugogodišnjem djelovanju ostvarila veliki broj samostalnih izložbi od posebne važnosti za kulturni život ove sredine. Vojo Stanjić - "Naučni skup" [ulje na platnu] Između ostalih, samostalno su izlagali: Petar Lubarda, Milo Milunović, Risto Stijović, Mića Popović, Milan Konjović, Vojo Stanić, Dado Đurić i mnogi drugi. Galerija je takođe otvorena za mlade talente koji tek formiraju svoj likovni izraz. U stalnoj postavci, koja jednim dijelom nastaje putem otkupnih nagrada Salona, zastupljeni su: Luka Tomanović, Aleksandar Prijić, Branko Filipović - Filo, Milena Šotra, Vojo Stanić, Đorđe Pravilović, Đuro Seder, Dmitar Manev, Aleksandar Cvetković, Kemal Ramujkić, Vasko Lipovac, Šemsa Gavrankapetanović - Rajnvajn, Mihailo Jovićević, Dragan Karadžić, i drugi. Pored stalne postavke, otvorena je izložba (izbor) legata Milene Šotre.

STARI GRAD

Stari grad je jedinstvena arhitektonska cjelina, u samom središtu današnjeg gradskog jezgra. Ako krenete sa glavnog gradskog trga - Trga Nikole Djurkovića, Stepeništem Kralja Tvrtka ispod Sahat kule, nakon, ne više od šezdesetak stepenika, pred Vama se otvara Trg Hercega Stefana (češće zvan Belavista), sa crkvom Sv. Mihaila Arhandjela i Spomen česmom, a ulazeći na sam trg proći ćete pored zgrade Gradskog arhiva.

Ukoliko produžite pravo pa skrenete desno, ući ćete u ulicu Marka Cara. Na njenom kraju je Trg Mića Pavlovića sa crkvom Sv. Jeronima, crkvom Sv. Leopolda i zgradom Muzičke škole - bivše gradske gimnazije.
Ako, pak, sa Trga Belvista krenete desnim stepeništem, tj. ulicom Marka Vojnovića, proći ćete, prvo, pored zgrade Radija Herceg Novi, pa zatim pored galerije "Josip Bepo Benković", i stići do Forte Mare, prelijepe tvrdjave koja kao da izvire iz mora.
Ukoliko se vratite natrag, na početak stepeništa i "skrenete" več poslije same Sat kule, lijevo stepeništem uzbrdo, stići ćete do Kanli Kule, danas poznatije kao Ljetnja pozornica - i sve to možete laganim hodom obići za manje od trideset minuta.

KANLI KULA, SVJEDOK BURNE HERCEGNOVSKE ISTORIJE

Od kasarne i konjušnice do ljetnje pozornice
"Prema morskoj strani Donjeg grada u Novom nema nikavog otkopa, a sa kopnene strane u tri pravca nalaze se otkopi sagrađeni od kamena škriljca, prostrani i duboki. Pred svakom kapijom, iznad svakog otkopa, nalazi se pokretni most od drveta i oni se podižu na točak. Kule, koje su okrenute prema tim otkopima, jako su tvrde. Na prvom mjestu nalazi se Krvava kula sa gornje strane velike kapije. To je velika kula koja je okrenuta gore prema vinogradima Voranice i gleda čak gore do citadele."
Ovaj citat uzet je iz debelih putopisnih teftera Evlije Čelebije (oko 1611 - 1682) koji je boravio u Herceg Novom i Kumboru 1664. godine, a citat se odnosi na Kanli kulu (Krvavu kulu). Poznati turski putopisac napominje da je Novatejn (Herceg Novi ili dva Nova - Gornji i Donji grad) imao 3.080 manjih i većih kuća, "sa krovovima od ćeramide i lisnike". Ovo je i prvi pisani trag o Kanli kuli ili Krvavoj kuli, današnjoj atraktivnoj ljetnoj pozornici za oko 1.500 sjedišta. To istovremeno potvrđuje da je kula sagrađena za vrijeme turske dominacije u Herceg Novom, s tim što nije tačno definisano da li je izgrađena prije ili poslije dolaska Španaca (1538 - 1539).

Mr Ilija Pušić u tekstu Restauracija hercegnovskih arhitektonskih spomenika, objavljen 1992. godine u časopisu Zaštita spomenika kulture Crne Gore (broj 25) kog je izdala Crnogorska akademija nauke i umjetnosti, tvrdi da je i ranije tu postojalo nekakva građevina - utvrđenje. Svoje tvrdnje arheolog Pušić zasniva na onom što je istraživano i iskopavano 1965. godine kada je počela realizacija projekta izgradnje Ljetne pozornice na tvrđavi Kanli kula.
“Prije početka radova izvršena su sondažna i zaštitna arheološka iskopavanja i to na onim lokacijama gdje su projektom predviđeni scena i gledalište. Na tom prostoru otkriveni su temelji i zidovi nekih manjih građevina i fragmenti zidova i temelja većeg poprečnog zida koji je tvrđavu dijelio na dva nivoa. U zemlji i šutu, između te arhitekture, pronađena je veća količina predmeta vezanih za život u tvrđavi - fragmenti željeznih oklopa, željezna i kamena đulad raznih kalibara, fragmenti kalupa za izradu đuladi, mnoštvo keramike, novaca...", zapisao je mr Pušić.
U fusnoti mr Pušić napominje da se dokumentacija sa iskopavanja nalazi u Zavičajnom muzeju Herceg Novog, ali "pronađeni arheološki materijal bio je izložen u jednoj zasvođenoj prostoriji u tri staklene vitrine na samoj kuli. Sav materijal, uključujući i jedan broj teških kamenih i gvozdenih đuladi, raznesen je poslije zemljotresa. Na kuli je ostao jedan top sa postoljem i turskim natpisom koji je oštećen". Mr Pušić iznosi još jedan zanimljiv podatak koji može da ide u prilog činjenici da je i prije dolaska Turaka u Herceg Novi tu postojala građevina. Naime, na istočnom zidu (tamo gdje se nalazi top), ugrađena su dva kamena na kojima su ostali čitljivi natpisi. Na jednom piše DEUS CREARUS, a na drugom IN PACE. Da li su oni uzeti sa građevine koja je tu prije postojala, ili su pak odnekud donešeni - teško je odgonetnuti. Ovaj drugi natpis na kamenu je posebno zanimljiv IN PACE (U MIRU) što odudara od strašnog naziva kule - Krvava kula.

Utemeljitelj grada bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - 1391, a bio je kralj od 1377 do 1391) napisao je povelju koja se čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku. A "Arhiv Herceg Novog",kako je to svojevremeno izjavio direktor Dubrovačkog arhiva dr Vinko Foretić, "nalazi se u Dubrovačkom arhivu". U toj povelji, između ostalog, piše: "U Župi Dračevičkoj mjesto je podesno za zidanje grada. I tada prizvah Gospoda Boga i svetoga velikomučenika i arhiđakona Stefana, kao što i gore rekoh, i u ime njegovo sazidah grad na rečenom mjestu. I dadoh mu ime Sveti Stefan. I bješe izvoljelo kraljevstvo mi postaviti tu slanicu i da bude trg za prodaju soli". Povelja je napisana 2. decmbra 1382. godine na Bišču u Podgori. A s obzirom da su radovi na izgradnji grada počeli u maju te iste godine, nije bilo moguće te godine posezati za izgradnjom velikih kula i utvrđenja. Moguće je da je zbog stalnog sporenja sa Dubrovčanima oko prodaje soli (izgradnja slanice Tvrtku je bio osnovni cilj - "da mu Dubrovčani pamet ne sole") da su rađene i neke fortifikacije.

Herceg Novi je zadržao ime Sveti Stefan sve do Hercega Stjepana Vukčića Kosače. Herceg Stjepan je sin Vukca Hranića, brata moćnog Sandalja Hranića koji je poslije Tvrtkove smrti vladao Bosnom, pa i Herceg Novim. Herceg Stjepan je rođen 1404. godine, a umro je u Herceg Novom 22. maja 1466. godine. Radi se o veoma zanimljivoj ličnosti koja je poznatija po raznim spletkama i sukobima, nego po tom da je nešto gradio i izgradio. Mada je dosta toga dobrog i - uradio. Zato je grad po njemu i dobio ime.

Prof. dr Simo Ćirković je doktorirao 1957. godine na temu Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba. U svojoj knjizi profesor Ćirković ističe i privredni razvoj Herceg Novog za vrijeme Herceg Stjepana. On je "u Novi dolazio pred svršetak zime i tu ostajao nekoliko nedjelja". Otvorio je u Novom tkaonicu čohe koja je po kvalitetu bila druga u Evropi (iza Dubrovnika). Posebne privilegije je davao za gradnju kuća - stanova, privukao je brojne zanatlije što je sve izazivalo zavist kod susjeda... Posebno kod Dubrovčana jer im je bio konkurent u prodaji soli i u prodaji čohe.

Herceg Stjepan je obnovio i poboljšao gradska utvrđenja, pa je grad izgledao kao nov, i sve više dobija naziv NOVI odnosno HERCEGOV NOVI GRAD , pa se u nekoj skraćenoj varijanti došlo do imena Herceg Novi. Nema podataka, što se za vrijeme vladavine Hercega Stjepana nalazilo na mjestu Kanli kule, ali je sigurno postojalo neka građevina.
Za vrijeme turske dominacije razvila su se dva grada Gornji (Španjola) i Donji grad ( današnji Stari grad) koji su bili povezani jednim podzemnim tunelom. Međutim, turska vlast ovaj tunel počinje sve više da koristi za tamnicu, pa je upravo nad tim tunelom počela izgradnja Kanli kule . I taj dio tunela pretvoren je u zatvor, kao i cisterna za vodu koja se nalazila na zapadnom dijelu tvrđave. "Na zidovima cisterne nalaze se brojni crteži različitih tipova galija, predstava riba, grbovi, krstovi, imena i datumi. Svi ti crteži su urezani u malter i njih su izvjesno crtali zatvorenici koji su svoje kazne izdržavail u ovoj "ćeliji". Crteži galija bliski su izgledu galija koje je turska koristila tokom 16. i 17. vijeka, pa se može zaključiti da je cistjerna pretvorena u zatvor veoma rano, tako da su je Turci za ove svrhe koristili veoma dugo, sve do kraja svoje vladavine u Herceg Novom, o čemu svjedoči i urezana 1687. godina kada je Herceg Novi oslobođen od turske dominacije”, zapisali su Čedomir Marković i dr Rajko Vujičić u knjizi Spomenici kulture Crne Gore.

Mlečići su zauzeli Herceg Novi uz pomoć Hercegovaca, Bokelja i Crnogoraca. Crnogorci su se posebno istakli u bici na Kamenom gdje su presreli "Topal pašu sa dvanaest hiljada", o čemu pjeva Njegoš u Gorskom vijencu. Da bi osvojili Kanli kulu, Mlečići su iskoristili neku vrstu razornog eksploziva koji je postavljen ispod sjevernog zida. To je bilo vidljivo sve do rekonstrukcije Kanli kule u Ljetnu pozornicu 1995. godine odnosno njene sanacije 1988. godine od posljedica razornog zamljotresa 1979. godine. Mlečići su odmah prišli obnovi grada, ali je na Kanli kuli ostala "vidljiva rana". To potvrđuje i izvještaj mletačkog inženjera Đakoma Binarda koji je pregledao stanje na svim hercegnovskim tvrđavama 6. aprila 1703. godine. Ovaj izvještaj je preveo univerzitetski profesor italijanskog jezika dr Srđan Musić iz Herceg Novog, a prevod je štampan u zborniku Boka, broj 17. U svom izvještaju inženjer Binard navodi da su, i pored popravke, na Kanli kuli primjetne pukotine "što može da bude razultat i stalnog pomjeranja tla".
“U pukotini, koja se poprečno prostire duž tvrđave i iznad platforme, mogle bi se skinuti ploče koje su se na nekim mjestima obrušile četiri stope, a na drugima tri, i te šupljine nasuti ugaženom crvenom zemljom. Zatim ponovo postaviti ploče i nastaviti sa popravkom pločnika u čitavoj tvrđavi... Cisterna, koja je popravljena samo malterisanjem, propušta vodu kroz dvije pukotine na dnu, a to može da pričini štetu”, zaključuje inženjer Binard.
Za vrijeme mletačke uprave ova kula, prema istorijskim dokazima, koristila se kao kasarna i konjušnica. Neodvojivo od ove kule potrebno je istaći i izvor Karača (Karadža - Crna voda) koji pominje i Čelebija u svom putopisu, naglašavajući da u gradu postoji "pet takvih česmi".

"U Herceg Novom postoje na nekoliko mjesta starinske česme ili samo tragovi česama. Po izrađenim prilazima, po zidu ili podzidama, vidi se da su tu neke bile oduvijek, još u tursko vrijeme, a možda i ranije. Neke od tih česama su presahle ili zapuštene i tako propale da im se jedva naslućuje trag. Neke još teku jakim, svijetlim lazom, a neke cure ili kaplju kao rakijski kazan. Kod nekih je još sačuvana karakteristična turska lula od kamena, već izlizana od ruku i nagrižena vremena, a kod nekih je potpuno nestala i zamijenjena željeznom cijevi docnije austrijske epohe”, zapisao je Andrić o hercegnovskim česmama.

A kada je riječ o Kanli kuli, danas se na njoj nalazi naljepša ljetnja pozornica na Jadranu. Čak i u bivšoj Jugoslaviji. Kada je 1987. godine u Herceg Novom počeo da se održava Jugoslovenski festival filmske režije (održavao se poslije Pulskog festivala), brojni filmski stvaraoci su nam u stihu odgovarali "Ljepša Kula nego Pula". Naime, Pulska arena je ogromna, sa brojnim otvorima sa svih strana kroz koje prodiru ulična osvjetljenja, pa su slike na filmskom platnu na Kanli kuli uvijek bile kvalitetnije nego u Puli.

Istina, ostaje "žal" za pokradenim eksponatima poslije zemljotresa, koji su bili izloženi u vitrinama na Kanli kuli. Zato to ostaje kao trajna opomena...

TVRĐAVA FORTE MARE OZBILjNO NAČETA ZUBOM VREMENA I LjUDSKIM NEMAROM

Pukotine sve šire

Forte mare (tvrđava na moru) jedna je od dvije hercegnovske utvrde, koja se nalazi u funkciji kulturne i turističke ponude grada, a njome gazduje JU Herceg Fest. Na prvi pogled, ona djeluje monumentalno i stabilno, no veoma vidljive pukotine sa njene jugozapadne strane imaju svoju višegodišnju dinamiku, o kojima je obavješten i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora. Na platou sa njene istočne strane, pukotina širine od dva do 4 cm širi se duž cijele dijagonale, i već je ozbiljno narušila veliku kamenu žardinjeru u kojoj raste monumentalna palma. Pukotina se spušta duž zidina istočne strane utvrde, ka jugu i Šetalištu. Osim toga, sa južne strane, u samoj tvrđavi i odmah poviše Šetališta, nalazi se stijena, koja postepeno gubi oslonac i prijeti da se obruši na isto. Sekretarijat za društvene djelatnosti se pretprošle godine, po ovom pitanju, obratio Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture, od kojeg je i dobio saglasnost za uklanjanje ove stijene, no kako se radilo o komplikovanom i rizičnom poslu, koji je iziskivao stručni angažman, on još uvijek nije obavljen. U međuvremenu, Opština je angažovala speleologa Dejana Veriga, koji je ocijenio da je ova stijena za sada ipak stabilna. Kada se ovoj prelijepoj tvrđavi priđe kamenim mostom iz Starog grada, posjetica, nažalost, zatekne razbacano smeće, flaše i neugodan miris alkohola, zaostao od žurki koje se održavaju unutar dijela tvrđave u kojem se nalazi disko klub. Nesnosan miris urina i fekalija osjeti se i na prethodno pomenutom platou, a ponajviše na zasvođenom stepeništu u podnožju tvrđave, koje vodi ka moru. Pri ulasku u zamračeni hodnik utvrde, takođe, može se osjetiti neugodan miris urina i alkohola. Jedino osvježenje predstavlja zaista ljubazan mladi čovjek, kojeg je JUK Herceg Fest angažovao da radi na naplati ulaznica za obilazak utvrde. Ulaznica košta svega 1 euro za odrasle, dok je za djecu razgledanje besplatno. Umjesto ulazne karte, posjetilac dobije razglednicu sa motivom ove čuvene tvrđave, i na žalost ništa više. Turisti su prepušteni sami sebi. Oni mogu, vidjeti kino platno i platične stolice, kao znak da se tu odražavaju projekcije filmova na otvorenom, odgledati fantastičnu panoramu zaliva i grada, ali usljed nedostaka vodiča, ne mogu saznati kada je ova tvrđava izgrađena, i zbog čega je ona značajna ne samo u kulturno istorijskom već i u arhitektonskom smislu. Gradski oci, zajedno sa Turističkom otganizacijom grada, mogli su se bar organizovati u pravcu ostavljanja makar dvojezičkih brošura na punktu tvrđave, koje govore i ovoj ljepotici na "pjeni od mora". O arhitektonskom značaju utvrde Forte Mare pisao je još čuveni beogradski arhitekta Aleksandar Deroko, koji je u svojoj knjizi " Gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji", pribilježio: "Arhitektonski sklop tvrđave Forte mare je jedinstven primjer jednog građevinskog kontinuiteta, od bosanske vladavine iz 14. i 15. vijeka, do austrougarskih intervencija tokom 19. i početkom 20. vijeka". Nakon razornog zemljotresa 1979. godine, kada je i ova tvrđava bila znatno postradala, zahvaljujući nestručno izvedenoj restauraciji, potpuno se igubila ona prva, bosanska faza tvrđave, čije je temelje udario još Herceg Stjepan Vukčić Kosača. Od nje je danas ostao samo zid na jugoistočnom uglu tvrđave i visoko stepenište sa presvođenim vratima. Magistar arheologije dr Ilija Pušić je u svom tekstu " Restauracija hercegnovskih arhitektonskih spomenika" fino je zapazio da se na njoj sve do 1979. godine odnosno kasnije restauracije, mogao pratiti praktično rukopis svih njenih vjekova od Kosače, preko Turaka, Mlečana i Austrougara. On je istakao da je nestručnom sanacijom " objekat za stalno izgubio svoju kulturno-istorijsku i spomeničnu vrijednost. Ovaj kameni monument, izgleda čisto, jednobojno, sivo, monotono, sa neizbježnim utiskom da je ova tvrđava rađena u jednom dahu", zapisao je Pušić. Na samoj tvrđavi Forte mare nikada u potpunosti nije realizovano ono što su gotovo sve lokalne samouprave unazad obećavale. Osim ljetnjeg kina i disko kluba, koji postoje, u tvrđavi su davno trebale biti otvorene prodajna galerija, prostor za etnografske vrijednosti, suvenirnica te izložbeni prostori. Naravno da od toga ništa nije ostvareno. Doboš Hercegnovske fortifikacije su evidentirane kao zaštićeni spomenici kulture, te intervencije na njima nisu moguće bez odobrenja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji nema finansijskih sredstava za saniranje tvrđava. Kada pomenuti zavod opredijeli mišljenje, ni Opština nema sredstava da ga sprovede. S druge strane, Vojska, ali i država, čije su vlasništvo, ne čine ništa da ih zaštite, ili makar pomognu u njihovoj sanaciji i valorizaciji. Izgleda da ih je, kada je riječ o Vojsci i državi, lakše prodati, pa je tako krčmenje kulturno-istorijske vrijednosti, u šta svakako spadaju i tvrđave na području opštine Herceg Novi, počelo je prije tri godine. Naime, u oktobru 2005. godine, austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici su od strane Vojske SCG prodate rusko- crnogorsko-srpskom konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je tada kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji je planirao da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, koje su ionako usljed nemara i nebrige bile ozbiljno "načete", zbog neažurnosti pomenutih investitora, koji ih već tri godine drže " pod opsadom", i nadalje propadaju. Na spisku vojne imovine, koja se već našla, ili će tenderima tokom ove godine biti obuhvaćena je i ostrvo Mamula. Savjet za privatizaciju je 6. novembra 2007. godine zadužio tendersku komisiju da pripremi potrebnu dokumentaciju za prodaju ostrva Lastavica, i to zajedno sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu. Ova utvrda, biće peta, od ukupno devet kulturno istorijskih-spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti. Strahuje se da je samo pitanje vremena kada će istim putem krenuti Forte mare, Španjola i Kanli kula.

ŠPANJOLA ZAPUŠTENI KAZAMAT

Tvrđava Španjola, na brdu Bajer, predstavlja u arhitektonskom smislu najljepšu, ali na žalost i najzapušteniju utvrdu u samom gradu. Na najfrekventnijoj raskrsnici na Jokmegdanu, od koje kreće asfaltirana saobraćajnica koja vodi ka Španjoli, ne postoji oznaka, koja turistu može uputiti na njeno postojanje. Takav znak ne postoji ni na kraku gotovo makadamskog puta, koji se od asfaltirane saobraćajnice odvaja, i direktno uzbrdicom vodi ka tvrđavi. Na zelenom platou, koji se nalazi sa lijeve strane tvrđave, posjetioca dočekuje neprijatan prizor rasutog smeća i potpuno devastiranog mobilijara dječjeg igrališta, kojeg više od godinu dana niko ne uklanja ili popravlja.

Još stravičniji prizor predstavlja uklonjeni kameni zapis na arapskom jeziku, koji je još 1548. godine postavljen, iznad ulaza tvrđave, a koji je glasio " Ovu tvrđavu, po sultanovoj naredbi, podigao Sulejman, sin velikoga emira Selimana Hana, moćnog i čestitog viteza, čiji je brat Sinan-beg, veliki vezir sultanov - neka bi poživio duga ljeta i napredovao u sreći i imanju pod zakriljem i uz pomoć milostivog Boga. A pjesnici, koje put ovuda nanese, neka bi, gledajući na me, zanosno kliknuli: Da krasna ti si, divna zgrado".
Domaći posjetilac može, po količini pokošene trave i žbunja, oko i unutar tvrđave, zaključiti da su javni radovi na čišćenju obavljeni, ali zeleni otpad je ostao tamo gde je i bio, preciznije posvuda. Putnik namjernik, prinuđen je da po debelom sloju otkosa ispod kojeg se kreću gušteri i vjerovatno po koja otrovnica, hoda do prvog objekta, koji mu dođe sa desne strane, a u koji mora ući, da bi potom obišao kompletan kompleks. U objektu, pogled se prostire na polomljeni kameni bunar, gotovo do vrha pun smeća, a neugodan miris urina i fekalija, tjeraju da se što prije izađe iz ove prostorije.
Vrelina ljeta i pokošenog sijena, vode nadalje do obrušenog vojnog hangara, na čijem se kraju nalaze dva kamena objekta. Na fasadi jednog, crvenom farbom i velikim slovima piše " Nož, žica, Srebrnica".
Sa lijeve strane, i pri dnu dvostrukog stepeništa, koje vodi do dvije južne kule, nalazi se objekat, na kojem je takođe crvenom farbom ispisana rečenica " Zona za klanje".
Zbog svega rečenog, dobro je što još uvijek ne postoji oznaka koje turiste dovodi do Španjole. Piscu grafita, očigledno nije jasno, da na ovakav način upravo najviše šteti svom narodu, a iznad svega kulturno istorijskom blagu, na kojem bi pozavidjele i mnogo razvijenije zemlje od naše.
Nadalje, u kakvom se stanju nalazi utvrda, ponajviše govori i to, da ne postoji unutrašnjost nijednog objekta iz kojeg se ne osjeti smrad urina, fekalija, buđi, alkohola, a odbačena plastična ambalaža vidljiva je posvuda, pa čak i na sve četiri kule i njenim padinama, sa kojih se inače pruža fantastičan pogled na more, južni dio grada i njegovo zaleđe, na žalost sve više napadnuto gradnjom. Prve kuće, nikle se na svega 50 metara pa i manje od južnog dijela tvrđave, mada se novogradnja približila i njenom ostatku sa sjeverne strane.
Pedesetih godina prošlog vijeka, pokrenuta je priča o njenoj obnovi i revitalizaciji, da bi potom sve utihnulo. Osamdesete su donijele projekat njene obnove i privođenja kulturnoj i javnoj namjeni, koji se takođe nije realizovao. Zavod za zapošljavanje Crne Gore, hercegnovska Opština i Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Kotora, su 2004. godine, pokrenuli akciju njenog uređenja, koje se svelo na čišćenje otpada, košenje trave i popravku starih gvozdenih vrata. I ponovo muk do ljeta 2006. 2007. i 2008. godine, kada je ZZZCG organizovao košenje okoliša tvrđave, zarasle u korov i žbunje kupina. No u njenih sedam razvaljenih zgrada, i dalje se legu gušteri i zmije.
Dok svuda oko nje kuca bilo grada, tvrđava trenutno može osjećati samo svoj utihli život, koji sve više tone u travnato more zaborava.

Od utvrde do logora

Tvrdnja da su ovo srednjevjekovno zdanje formirali Španci 1538. godine, malo je vjerovatna, s obzirom na arhitekturu i zakonitosti stvaranja gradskih naselja, koji upućuju na turski period vladavine, a naročito s obzirom na činjenicu da su Španci držali u rukama Herceg Novi svega deset mjeseci. Period za koji je bilo nemoguće napraviti ovu impozantnu utvrdu, sa četiri kule, visine od 7,50 do 9,70 metara, koje dominiraju gradom. Većina istoričara, ipak je saglasna u tome da su Turci otpočeli gradnju tvrđave, koju su dijelom završili Španci, kada su njihove snage, udružene sa Papskom državom i Venecijom, a predvođene admiralom Andrejom Dorijem, osvojile grad i vladali njime. Nakon povratka u turske ruke, 1539. godine, dio tvrđave biva srušen, a izgled kakav ima danas, formiran je 1548. godine.
Dubokim i tamnim hodnicima Španjole, teškim od vlage i gustog vremena koje njima teče čak do Starog grada, odzvanjali su glasovi Turaka, Španaca, Mlečana, Francuza, Austrougara, ali i domaćih rodoljuba, budući da je u njoj, tokom Drugog svjetskog rata bio stacioniran logor.

SAHAT KULA

AGENCIJA ZA IZGRADNJU I RAZVOJ HERCEG NOVOG POKRENULA INICIJATIVU ZA REVITALIZACIJOM SAT KULE

Simbol grada u novom ruhu

Na inicijativu Agencije za izgradnju i razvoj Herceg Novog, koja se odnosi na sanaciju i uređenje, te samim tim i turističku valorizaciju Sahat kule, nedavno je, ovaj simbol grada, obišla i ekipa Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kotora.

Prema riječima arh Slobodana Popovića, direktora Agencije, unutrašnjost objekta nalazi se u prilično ruiniranom stanju, te je potrebno uz saglasnosti sa Zavodom, sačiniti kvalitetan projekat sanacije kule, za šta je potrebno i vrijeme i novac. Iako će do realizacije, ovako značajnog projekta za grad, najvjerovatnije prohujati još vjetrova juga, a na staru Toru - kako je Novljani nazivaju, ugnijezditi još mnogo golubijih jata, sama inicijativa, vrijedna je svake pažnje.

Ružica Ivanović, direktorka Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kazala je, da će ova Ustanova, po pitanju ovog značajnog projekta postupiti po uobičajenom načinu rada, te najprije izvršiti neophodna arhitektonska istraživanja, kako bi se otkrio prvobitni oblik Sat kule, koja je izgrađena sredinom 19 vijeka.

Također ćemo koristiti i proučiti svu raspoloživu dokumentaciju, stare planove, gravire i fotografije, radi ispitivanja geneze kule, nad gradskim vratima. Biće to prilika, da se ispita i dio gradskog zida, otkriju i dokumentuju podaci o starijem dijelu gradskih bedema, pri čemu će se pored ostalog, koristiti i crtež Fedora Karačaja iz 1837. godine, na kojem je prikazan zapadni gradski zid, prije izgradnje sadašnje kule. S obzirom da Sat kula, svojim izrazito raščlanjenim arhitektonskim rješenjem i uopšte svojim oblikom, odnosno izgledom, predstavlja ukras i jedan od znakova prepoznatljivosti u vizuri Herceg Novog, planiranim uređenjem, poboljšaće se, njeno cjelokupno stanje, posebno eneterijer ali i prostor oko nje. Na taj način, stvorili bi se uslovi da kula bude dostupna i stručnoj javnosti i posjetiocima, što će predstavljati njenu valorizaciju i prezentaciju, objasnila je Ivanović.

Projekat je značajan i zbog toga što sama Sahat kula, sa stepeništem koje ispod nje teče poput okamenjene rijeke, još od 19 vijeka predstavlja simbol grada, koji spaja dva najatraktivnija hercegnovska Trga, Belavistu u Starom gradu i Trg Nikole Đurkovića. Otvaranje Tore, za turističke posjete, značilo bi mnogo za kompletnu valorizaciju Starog grada, i pružila znatiželjnicima priliku da sa jednog od najljepših vidikovaca, bace pogled na kameno jezgro Hercega među gradovima i modrinu zaliva u kojem se ugnijezdio.

Za sada Sahat kulu od posjetilaca “štite” ruinirane stepenice i čvrsto zabravljena gvozdena vrata. U njenom pasažu, sa lijeve strane, posjetioci mogu vidjeti bareljef osnivaču grada bosanskom kralju Tvrtku prvom Kotromaniću, rad vajara Afrana Hodžića. Ispod bareljefa su dva natpisa, prvi pisan bosančicom a drugi srpskim jezikom. Tekst pisan bosančicom, uzet je iz Povelja kralja Tvrtka prvog, pisane Dubrovačkoj republici. Sa desne strane prolaza, nalazi se statua “ Crne Bogorodice”. Legenda o njenom nastanku kaže, da su se tokom borbi između Turaka i Mlečana, 1687. godine, tri Peraštanina, zaklonila iz drveta masline. Topovsko đule, pogodilo je maslinu, koja im je na takav način spasila živote, a tri Peraštanina su se zarekla da će upravo od tog nagorjelog drveta, u znak zahvalnosti, napraviti skulpturu Majke Božje. Tokom konzervatorskih i restauratorskih radova 2003. godine, kojeg je sa ekipom hercegnovske JU Muzej i galerija, radio Goran Skrobanović, slikar/konzervator, utvrđeno je, da je statua zaista i načinjena od maslinovog drveta.

Inače, Sahat kula, izgrađena je u doba turske vladavine, o čemu svjedoči zapis na arapskom jeziku, koji se nalazi lijevo od gradskih vrata. Na njemu piše “ Ovu jaku kulu, po naredbi sultana Mahmuda, podiže 1078. - 1667. godine Mustafa aga, poslužitelj u sultanovoj džamiji”.

Na mjestu Sahat kule, nekada su se nalazila vrata za ulaz u Stari grad sa njegove zapadne strane. Oko spoljnjih zidova bedema, nalazio se potkop, kojim je tekla voda. Za ulazak u grad, odnosno zatvarnje vrata grada, koristio se drveni most.

Sam Potkop zadržao se mnogo duže, nakon izgradnje Sahat kule, te je zatrpan tek u 19 vijeku.

MAMULA

OD DEVET HERCEGNOVSKIH SREDNJEVJEKOVNIH TVRĐAVA
ČETIRI PRODATE INOSTRANIM KUPCIMA

Prodaja pete tvrđave Mamula, vuče i Španjolu za sobom

Nakon što je Savjet za privatizaciju, zadužio tendersku komisiju, da pripremi potrebnu dokumenarciju za prodaju ostrva Lastavica, sa austrougarskom tvrđavom Mamula na njemu, za očekivati je, da će i ova utvda, biti već peta, od ukupno devet kulturno istorijskih spomenika na području hercegnovske opštine, koja će se bespovratno otuđiti.
Ovim težnjama, ide na ruku i Opština Herceg Novi, koja je nedavno publikovala Katalog lokacija od posebnog značaja. Katalog je, bar kako u Sekretarijatu za urbanizam objašnjavaju, objavljen u cilju prezentacije najatraktivnijih lokacija, koje budućim investitorima mogu biti interesantne za ulaganja. U njemu se pored tvrđave Mamula, na kojoj urbanisti predviđaju njenu rekonstrukciju i obogaćivanje turističkim kapacitetima i ugostiteljskim sadržajima, nudi i tvrđava španjola, na kojoj su predviđeni kulturni i ugostiteljski sadržaji.
Tvđava Mamula, udaljena je od Herceg Novog, 3,4 nautičke milje, kružnog je oblika i prečnika oko 200 m. Ulaz sa pristaništem i minijaturnom plažom, nalazi se sa sjeverne strane, dok je sa preostalih strana svijeta, njena obala strma, nepristupačna, a more duboko. Ona, po svom arhitektonskom rješenju, predstavlja najljepšu tvrđavu na Jadranu. Za vrijeme mletačke vladavine, ostrvo Lastavica, nosilo je naziv Rondina. Sredinom 19. vijeka, austrijski general i namjesnik Dalmacije, baron Lazar Mamula, poznat i kao vjenčani kum crnogorskog knjaza Danila Petrovića, na njemu je podigao tvrđavu, koja od tada nosi njegovo ime. Mamula, je tokom oba Svjetska rata služila kao kazamat. Samo tokom Drugog svjetskog rata, kroz nju je zarobljeništvo prošlo oko 1.500 rodoljuba, zbog čega ona nosi naziv i “ostrvo smrti”. O njihovom stradnju, osim potresnog natpisa, rađenog u mermeru, i postavljenog na ulazu u tvrđavu, svjedoči i film iz 1959. godine, “Kampo Mamula,” reditelja Velimira Stojanovića.
Njena višegodišnja devastacija, koja se odvija pred očima svih relevantnih institucija države, ali i Vojske, u čijem je vlasništvu, nikome ne služi na čast. Tvrđava dijeli sudbinu svih fortifikacija sa područja opštine, te uprkos tome što je turisti, brodićima uredno posjećuju tokom ljeta, ona i nadalje, na žalost, služi kao deponija smeća i javni nužnik. Na njenim ruiniranim zidinima, gnijezde se jata galebova, a po strminama, koje se spuštaju ka moru, rastu agave.
Potpuno je neshvatljivo, da Država i Zavod za zaštititu spomenika kulture, Opština Herceg Novi, ali ni Vojska CG, kao vlasnik srednjevjekovnih tvrđava, nisu našli drugačiji način valorizacije ovog blaga, makar i putem koncesija, koje bi omogućile novom vlasniku njihovu obnovu, ali i povrat u ruke države, nakon višegodišnje eksploatacije.
Takva ideja, rođena je 1995. godine, kada je Korporacija Monte Rojal, sklopila ugovor sa Morskim dobrom, o dvadesetogodišnjem korišćenju ostrva Lastavica i tvrđave Mamula. Na njemu je bila planirana izgradnja luksuznog hotela apartmanskog tipa, marina, heliodrom, bazeni, restorani, konckarnice i ostali prateći sadržaji. Ista korporacija, trebala je koristiti i tvrđavu Arza, na kojoj je planirala izgradnju hotela sa 300 ležajeva. Ukupna vrijednost obje investicije, koja je trebala biti realizovana u roku od četiri godine iznosila je 150 miliona njemačkih maraka. No i ovaj je projakt abortirao, baš kao i mnogi drugi.
Podsjetićemo, da su austrougarska utvrđenja Arza, Oskoruša, Lazine i Kabala na Luštici, oktobra 2005. godine, od strane Vojske SCG, prodate, rusko/ crnogorsko/ srpskom Konzorcijumu, kojeg čine komercijalna banka i ZAO trust KOKSOKHIMMONTAZ iz Moskve, Trejdjunikom Budva i RGC Herceg Novi. Konzorcijum je kupio 105 000 m2 zemljišta na Arzi za 4,5 miliona eura. On je neposredno nakon ove kupovine, izrazio želju za otkupom dodatnih 250 do 400.000 kvadrata zemljišta, na kojem bi gradio turistički kompleks, u koji planira da investira oko 100 miliona eura. Novi vlasnici, još uvijek nisu priveli namjeni ovo zemljište, a tvrđave, zbog neažurnosti ovih investitora, koji ih većtri godine drže “pod opsadom” , propadaju naočigled javnosti.
Sve češće se čuju glasine, da bi istim putem, unosne trgovine, od koje trajno ostajemo bez istorijskog naslijeđa, i saznanja kuda novci odlaze i u koje svrhe, mogle krenuti tvrđave španjola, Kanli Kula i Forte Mare, od kojih, sa posljednje dvije, koje su jedine privedene namjeni, gazduje JUK Hercegfest. U Sekretarijatu za društvene djelatnosti, koji godinama unazad ulaže novac u kakvo takvo, održavanje pomenutih tvrđava, baš kao ni u Herceg Festu, o tome ne znaju ništa.
Za tvrđavu Citadela, niko i ne pita. Nju je devastirala izgradnja željezničke pruge, a u potpunosti uništio razorni zemljotres 1979. godine, zbog kojeg se njena polovina obrušila u more. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80/ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je “Mezaluna 2002”, što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.

K I N A N K H A T I B
A R C H I T E C T

Pitanje koje lebdi u zraku je, da li će i nadalje sve ove nekada neodbranjive utvrde, danas, za sitne novce otići bjelosvjetskim tajkunima, kojima njihova kamena duša ne znači ništa, baš kao ni nama, koji ih se tako lako odričemo.

GRAD MONUMENTALNIH TVRĐAVA

HERCEGNOVSKA UTVRDA CITADELA PROPADA U NEPOVRAT

Klepsidra od kamena i mora

Kameno lice, do pola uronjeno u tamnu plavet Jadrana, čvrsto stegnuto njegovim stjenovitim prstima, obraslim algama i morskom travom. Prizor silom otetog, nevoljnog poljupca, osuđenog na vječnost. Dvadeset sedam godina dugo ropstvo, nekad neodbranjive, hercegnovske utvrde Citadela.

Usud koji mjeri dva paralelna vremena, ono ispod površine vode, što je mrvi i slama uljuljkujući u prostor između dva vala, i ono na kopnu, što nemilosrdno prži i razotkriva, poput mediteranskog sunca u podne.

Nekad sastavni dio bedema Donjeg Grada, iz doba turske vladavine, koja je, spojena sa tvrđavom Forte Mare, činila jedinstvenu arhitektonsku cjelinu, ova je tvrđava nazvana još i Mezaluna / polumjesec, bila dugogodišnji san mletačkih osvajača. Grad je dugo odolijevao i pao, 30. septembra 1687. godine, zahvaljujući sporazumu između zapovjednika Hrišćanske koalicije, Jeronima Kornera i Albanaca koju su mu predali Donji Grad, a zauzvrat bili preveženi savezničkim brodovima u Albaniju.

Mlečani su vladali Herceg Novim punih 110 godina, sve do 1797. godine, vremenu koje bilježi strahovit procvat gotovo svih vrsta zanata, a naročito zlatarskog, te je grad, u pomenutom periodu imao čak 25 zlatara.

U to vrijeme, obnovljene su i učvršćene sve gradske utvrde i bedemi, uključujući i Citadelu, čiji su tadašnji gabariti uvećani, a koja, ne samo što je prethodno bila znatno oštećena tokom borbi Mlečana i Turaka, već i 20 godina ranije 1667. godine znatno postradala u razornom zemljotresu, koji je gotovo uništio susjedni Dubrovnik.

Mlečani su, Hercegu među gradovima ostavili mnogo, Lazaret - vojna bolnica u Meljinama, Peraška vrata u Starom gradu, podignuta u čast njihovog junaštva pri osvajanju grada, Crnu Bogorodicu, jedinstveno djelo italo/kritske škole nastalo u Etiopiji, tadašnjoj Abisiniji, a koje se čuva u Zavičajnom muzeju, crkvu sv. Jeronima, izgrađenu 1688. godine, koju je Arhiepiskop barski i primas sve Srbije, peraštanin Andrija Zmajević, posvetio Jeronimu Korneru, zatim crkvu i samostan sv. Antuna Padovanskog čudotvorca, u kojoj je osnovana prva škola italijanskog jezika i u kojem, još od 1790.godine, borave milosrdne sestre, i još mnogo toga.

Ipak, čini se da zla kob Citadele, traje duže od vječnosti. U trošne zidine i tamne otvore utvrde, okrenute jugu, uvlačilo se more, tražeći njeno, već utihlo bilo. Izgradnja željezničke pruge od Uskoplja do Zelenike, krajem 19 vijeka, zauvijek je presjekla njenu kamenu ruku, kojom je čuvala grad, nepovratno oštetivši njenu strukturu. Najzad, zemljotres 1979. godine, polovi njeno lice od mjeseca, drobi ga i nemilosrdno baca, poput rukavice kavalira, u modro jutro Adriatika. Inicijativa, za njenom rekonstrukcijom, pokrenuta je sredinom 80-ih godina, kada je Zavod za projektovanje i urbanizaciju, načinio nacrt programa obnove Citadele i Starog grada. No u realizaciju ovog nacrta, nikada se nije krenulo. Potom 1999. godine, preduzeće Skaj sat komjunikejšn, je sa Javnim preduzećem Morsko Dobro, potpisalo Ugovor o obnovi tvrđave, a naziv projekta bio je Mezaluna 2002 , što je značilo da je obnova i valorizacija Citadele trebala biti završena do te godine. I ova se, tada ozbiljno najavljivana inicijativa, ugasila neprimjetno. Utihla, kao voda čvrsto stisnuta oko tijela umiruće tvrđave, koju ne posjećuje više niko, sem vjetra, koji ponekad zanjiše bogatu krošnju smokve, izraslu iz njenih tijesnih zidina.